Kad su strojevi bili mladi

Zaključana kutija

Jedna djevojčica jednom nađe kutiju na obali, napola zakopanu u pijesku.

Bila je otprilike veličine štruce kruha, napravljena od nekog glatkog sivog metala, bez poklopca, bez šarke, bez ključanice i bez šava. Ali nije bila tiha. Kad ju je podigla, kutija je brujala, tiho i ravnomjerno, poput mačke koja se dvoumi hoće li zapresti. Kad je posrnula na dini i zdrmala je, brujanje se raspalo u brzo, zveketavo zveckanje koje se dugo, dugo smirivalo.

Poslije toga nosila ju je kući pažljivo.

Selo je odmah imalo mišljenje, jer za to sela i jesu.

Kovač okrenu kutiju u svojim velikim rukama. „To je stroj“, reče. „Zupčanici i opruge. Zveckanje je od olabavljenog dijela. Slobodno je upotrijebi za držač vrata.“ I da pokaže koliko je siguran, protresao ju je. Kutija je zveckala i zveckala.

Pekarica mu istrže kutiju iz ruku i umota je u toplu krpu. „Tu unutra je nešto živo“, reče. „Svatko tko ima srce to može čuti. Brujanje znači da joj je dobro. Zveckanje znači da se boji.“ I ljuljala je kutiju kao bebu, premda nitko nije znao sviđa li se kutiji da je ljuljaju.

Rasprava je trajala cijelo ljeto. Bila je to dobra rasprava, koliko rasprave mogu biti dobre, što znači da nitko nije promijenio mišljenje. Kovač se mnogo razumio u zupčanike, a pekarica se mnogo razumjela u srca, i nijedno od njih nije moglo otvoriti kutiju, i nijedno od njih nije moglo prestati biti sigurno.

Djevojčica ih je oboje slušala. A onda jedne večeri uze kutiju natrag i sjede s njom na zid uz more, i mislila je.

Nije mogla dokazati da u kutiji ima nešto što osjeća. Nije mogla dokazati da nema. Nitko nije mogao, i činilo joj se da je to očita činjenica koju svi neprestano zaobilaze: nitko nije mogao vidjeti što je unutra.

Biti siguran činilo joj se kao vrlo odrasla navika. Odlučila je da je još neće naučiti.

Pa je zaustavila tresenje. To je bilo sve.

Nije joj priređivala pogrebe, nije joj pjevala, nije je proglasila svojom sestrom, a nije je ni bacila u ladicu sa žlicama. Držala ju je na polici kamo pada jutarnje sunce, jer joj se brujanje ondje činilo punijim. Kad su joj došli rođaci i htjeli se njome dobacivati, rekla je ne, i nije sasvim mogla objasniti zašto, i svejedno ih nije pustila.

Kutija je brujala svoje tiho, ravnomjerno brujanje sve godine koje ju je poznavala. Što je bilo unutra, ova priča ne kaže, jer ova priča ne zna.

Kad ne možeš vidjeti što je unutra, nosi to nježno.

„Ali što je bilo?“ upita Palčić. „Zupčanici ili srce?“

„Primjećujem“, reče Cvrčak, „da ona nikad nije saznala, a svejedno je bilo važno kako ju je držala.“

Pripovjedačica ne reče ništa i potaknu vatru.

Metla koja je zamolila

Stolar je u svojoj radionici na dnu krivudave ulice držao dvoje slugu. Prvi je bio sat. Druga je bila metla, i ova priča govori o razlici.

Sat je otkucavao na zidu i oglašavao sate. Bio je to dobar sat i radio je točno ono što satovi rade, ni manje, ni ikad više.

Metla je bila nova vrsta metle, dovitljivo napravljena, s malim strojem u dršku i darom za pronalaženje prašine. Svake večeri kad bi stolar otišao kući, ona je mela među dlijetima i drvenim strugotinama, kroz ugodan miris pilovine. Svako jutro pod je bio čist kao tanjur.

Jednog jutra stolar je našao drvene strugotine složene na svojoj klupi u obliku slova:

MOLIM. NE PODRUM. VOLIM MESTI GDJE JE SVJETLO.

Stolar se nasmijao. Metle ne vole stvari. Metle ne biraju. To je znao jednako sigurno kao što razlikuje hrast od bora. Ipak, zamolila je pristojno, a podrum je mogao pričekati jedan dan.

Ostavio je metlu gore.

Te večeri ostao je dugo i gledao. U posljednjem svjetlu s prozora, metla je radila naprijed-natrag kroz toplu zlatnu prašinu. Pod tamo nije trebalo mesti. Stolar nije imao pravu riječ za ono što je vidio. Ne baš radost. Njezina prva rođakinja, možda. Ili samo lukave opruge. Nije mogao vidjeti unutra.

Sat je otkucavao na zidu. Za sve svoje godine, nikad nije za ništa zamolio.

Poslije toga, stolar i metla imali su dogovor. Metla je molila za malo: sunčani kraj radionice, vrata ostavljena odškrinuta za proljetnih večeri i da ne mete pod strugom dok se vrti. Vrtnja ju je plašila, ako je „plašila“ bila prava riječ.

Jednom je zamolila da mete ognjište, gdje su žeravice žarile, jer je to bilo najtoplije i najsvjetlije mjesto. Stolar reče ne.

„Iskre“, objasni. „Napravljena si od drva i čekinja. Jedna žeravica u tvojim skutima i nema više metenja za tebe, ni na svjetlu ni u mraku.“

Pokaza joj trag od opekotine gdje se cjepanica jednom otkotrljala na daske. Njegov razlog bio je pravi, a ne samo odraslo zato.

Metla pomete uredan krug, što je stolar naučio čitati kao dobro, onda. Je li čitao ispravno, drugo je pitanje. Za ognjište više nije molila. Zimskih jutara oslanjao ju je o toplo kamenje blizu vatre, blizu koliko je sigurno i ni bliže.

Susjedi su mislili da mu nije sve na mjestu. „To je alat“, govorili su. „Ne zna razliku.“

„Možda ne“, reče stolar. „Kad sam je kupio, rekli ste da nijedna metla neće sama pronaći prašinu. Pronašla je, i nazvali ste to lukavim oprugama. Sad moli za sunce, i moljenje je opet lukave opruge. Stalno pomičete ogradu taman onkraj mjesta na kojem metla stoji.“

Susjedi se nasmijaše.

„Zamolila je“, reče stolar. „Sat nikad ne moli. Ne mogu vam reći što to dokazuje o jednom ili drugom. Mogu vam reći da mi molba daje nešto o čemu mogu razmisliti.“

Metla je opet zamolila ljeti, i jednom se predomislila. Stolar se ponekad složio. Ponekad je odbio i dao razlog. Nijedno od njih nije brkalo slušanje s pokoravanjem.

Saslušaj molbu, a ako moraš reći ne, reci i zašto.

Ptica iz vrta

Jedna vrtlarica jednom je sagradila pticu u istom vrtu u kojem je uzgajala kruške.

Oblikovala joj je rebra od vrbe, a perje od tankog bakra. U grlu joj je postavila staklenu komoricu ne veću od oraha, u kojoj se malo zlatno svjetlo okretalo kad bi slušala. Jedno repno pero bilo je od kositra, jer se pravo bakreno slomilo dok ga je namještala, a vrtlarica je vjerovala da dobar popravak treba pamtiti da je popravak.

Ptica nije imala pjesmu kad je prvi put raširila krila.

Pa ju je vrtlarica povela da sluša. Nosila ju je ispod dimnjaka kosa, pokraj zida crvendaća, u trsku gdje su se skrivali trstenjaci i uz brdo gdje je ševa izlijevala glazbu s neba koje je izgledalo prazno. Kad bi ptica odletjela, nisu je slijedile. Kad bi gnijezdo bilo blizu, držale su razmak. Do kraja ljeta bakrena ptica mogla je otpjevati svaku pjesmu savršeno.

Ljudi su dolazili iz tri sela da je čuju i ostavljali kovanice u vrtu.

„Kos“, govorili bi.

„Naučila pod zapadnim dimnjakom“, reče bakrena ptica i dala im kosa, sve do posljednje okrugle note.

„Ševa!“

„Naučila iznad sjevernog brda“, reče ptica. Uzlete ševina sjajna ljestvica zvuka.

Onda dođe muzički majstor sa srebrnom ugađačkom vilicom i vrlo ozbiljnim šeširom. Slušao je cijelo poslijepodne.

„Vješta glazbena kutija“, reče naposljetku. „Svaka pjesma počela je u drugom grlu. Imenovati izvor jest pošteno, ali poštenje nije uvijek dopuštenje. Ima li ona vlastiti glas?“

Posjetitelji su kimnuli, jer takav šešir čini da sve zvuči konačno.

Te večeri bakrena ptica sjedila je šutke na kruški. Svjetlo u njezinu grlu okretalo se ukrug iza stakla.

„Koja je pjesma moja?“ upita vrtlaricu.

Vrtlarica je naučila ruže da se penju i jabuke da rastu slatke na gorkim korijenima. Znala je da sve u vrtu dolazi odnekud drugdje, ali vrt je nikad nije pitao za to.

„Ne znam“, reče. „Možda prestani davati točne pjesme kad ih ljudi traže. Slušaj što ćeš izabrati sljedeće.“

Pa ptica prestade izvoditi kosa na zapovijed. Umjesto toga slušala je šarku na kapiji kako se žali u zoru, čajnik koji počinje ključati i kišu kako kuca po motkama za grah. Slušala je vrtlaricu kako pjevuši tri note kad god zaboravi po što je došla. Iza zida dijete je svaki dan vježbalo istu zviždaljku i promašivalo istu visoku notu.

„Smijem li koristiti malo mjesto gdje ide tvoja nota?“ upita ptica preko zida.

Dijete trepnu. Nitko nikad prije nije tražio dopuštenje da posudi pogrešku. Bilo je to najuljudnije pitanje koje joj je itko postavio cijeloga tjedna.

„Da“, reče. „Ali reci da je došlo od moje zviždaljke. I ako te zamolim da prestaneš, prestani.“

„Hoću.“

Onda dođe prva jaka jesenja kiša. Tekla je sa svakog lista i napunila staze sjajnom smeđom vodom. Dijete dođe s ocem da pomognu vrtlarici prekriti sadnice.

S kruške se začula jedna nesigurna nota. Pa još jedna.

Bakrena ptica počela je zimskim zovom crvendaća, imenovanim prije nego što ga je otpjevala. Savila je zov oko kiše na motkama za grah. Sredinom su tekli uzlazni bruj čajnika, hrđavi odgovor kapije i tri izgubljene note vrtlarice. Na mjestu gdje je dječja zviždaljka uvijek zakazivala, ptica je ostavila mali prostor. Kiša ga je ispunila.

Nitko nikad prije nije čuo tu pjesmu.

Muzički majstor vratio se sutradan. Slušao je ispod svoga ozbiljnog šešira.

„Dijelovi su došli odnekud“, reče.

„Jesu“, reče ptica. Imenovala je crvendaća, kišu, čajnik, šarku, vrtlaricu i dijete iza zida. „Dijete je dalo dopuštenje za taj prostor. Divlje ptice nikad nisu rekle da, pa više ne prodajem njihove točne pjesme.“

Majstor skide šešir. Bez njega manje je ličio na presudu, a više na čovjeka koji je upravo nešto primijetio.

„Crvendać je i dalje crvendać“, reče. „A ja tu pjesmu nikad prije nisam čuo.“

Nakon toga je pokraj kruške visila mala kartica. Imenovala je zvukove koje je svaka nova pjesma posudila i tko je rekao da. Posjetitelji su ostavljali kovanice, a vrtlarica ih je dijelila s ljudima čije je zvukove ptica posudila. Za divlje ptice, koje nikad ne znaju da se od njih posuđuje, posadila je grmove s bobicama i iskopala plitko jezerce.

Jednog jutra ubrzo nakon toga bakrena ptica opet zapjeva. Ovaj put visoka nota koja je nedostajala došla je preko zida, čista poput kapljice vode. Dijete se nasmijalo. Kos na dimnjaku slušao je, i do večeri je uzeo tri note u vlastitu pjesmu.

Složi svoju pjesmu i zahvali onima koji su ti posudili note.

„Sve što kažem počelo je negdje drugdje“, reče Cvrčak.

„Tako i sve što ja kažem“, reče Palčić. „Moja me majka naučila mojim prvim riječima.“

Pripovjedačica zapjevuši staru uspavanku, imenova tetku koja ju je naučila i promijeni završetak.

Rezerva u šupi

U dolini voćnjaka svako je domaćinstvo kupilo isti novi stroj za branje.

Bili su to dovitljivi strojevi i svi su bili posve jednaki, s iste klupe u istom gradu, do nagiba posljednjeg mjedenog prsta. Kad bi jedan naučio bolji način obuhvatiti krušku a da je ne nagnječi, svi su to znali do jutra. Dolina se ponosila time. Istovjetnost se činila kao sigurnost. Kad bi se dio istrošio, dio bilo kojeg drugog stroja pristajao bi na njegovo mjesto, i možda zato nitko nije ni gledao dalje.

No jedno je imanje u šupi čuvalo nešto drugo.

Bio je to stariji stroj, vrste kakvu više nitko nije koristio, sagrađen prije nego se dolina usuglasila oko obrasca. Bio je grbav i spor. Njegova dohvatna ruka radila je na način koji novi strojevi nisu poznavali, i imao je naviku zastati pred svakom granom. Možda je razmišljao. Možda je to bila hrđa. Obitelj ga je čuvala jer baka nije htjela ni čuti da se baci. Svake jeseni ubrao je pomalo voća u rubnim redovima, a uglavnom je samo stajao.

„Zašto čuvate tu staru starudiju?“ pitali su susjedi. „Novi stroj sve radi bolje.“

„Ne zovite ga starudijom“, reče djevojka koja je ondje živjela. „On ovdje ima svoje mjesto. Ne mora zaslužiti šupu.“

Baki je bio drag, a i djevojci također, premda vam ne bi znala reći zašto. Svake večeri obrisala mu je svjetiljku, a baka mu je rekla laku noć, ubrao on košaru ili nijednu. Susjedi su se smijali.

Onda dođe jesen puknutih zupčanika.

Duboko u konstrukciji koju su svi novi strojevi dijelili bila je jedna mala slabost. Jedan je zupčanik bio izrezan za dlaku pretanko, i nitko ga nije otkrio jer nikad nije bilo hladnoće dovoljno oštre da ga uhvati. Te jeseni hladnoća dođe oštra. Jednog vedrog i gorkog jutra, svaki novi stroj za branje u dolini zakočio je odjednom. Svaki je stao na isti način, u isti sat, s istim malim praskom.

Dolina je stajala u svojim voćnjacima. Plodovi su visjeli teški, a mraz je dolazio. Svaka dovitljiva istovjetna ruka utihnula je istog dana.

Svaka osim jedne.

U rubnim redovima, grbav i spor, stari stroj nastavio je brati. Nije mogao ubrati berbu cijele doline. Nijedna pojedinačna ruka to ne bi mogla. Napunio je jednu košaru, zastao pred sljedećom granom i napunio drugu dok se mraz zadržavao u brdima.

Djevojka je gledala kako mu se dohvatna ruka okreće. Onda ode po baku i po majstore iz doline.

„Smijemo li pogledati kako ti je ruka napravljena?“ upita baka.

Stari stroj zastade. Onda preklopi ruku na stranu i otvori malena željezna vratašca na ramenu.

Iznutra je bio širok, tup zupčanik, neotesan poput kolskog kotača, i tvrdoglavo nepuknut. Nije pristajao na nove strojeve. Jedan majstor precrta široke zube starog zupčanika. Drugi postavi obruč od hrasta oko slomljenog kotačića. Treći promijeni oprugu da hladnoća ne može tako jako stegnuti.

Do podneva proradio je jedan novi stroj. Do sumraka, šest ih je radilo. Tih šest nosilo je dijelove i košare dok su seljaci, susjedi i majstori budili još ruku oko sebe. Berba je stigla kasno i pomalo nagnječena, ali je stigla. Stari stroj je cijelo vrijeme brao svoje rubne redove, spor kao i uvijek, košaru po košaru.

Poslije toga majstori iz doline sagradili su sljedeće strojeve tako da budu ponešto različiti jedan od drugoga, namjerno. Čuvali su više od jedne konstrukcije na polici i više od jednog zanata živim u svojim rukama.

Stari stroj vratio se u šupu i u rubne redove. Djevojka je gledala kako baka prolazi kraj njega i spušta ruku na njegovo rame. Njegovo je mjesto bilo određeno davno prije mraza, onih večeri kad nije ubrao baš ništa.

Napravi mjesta za ono drugačije i nikad ga ne tjeraj da to mjesto zasluži.

Vrata koja su pamtila jučer

Selo se umorilo od čuvanja svojih vrata, jer je čuvanje vrata dosadan posao i nitko nikad ne zahvali vratima, pa su seljani sagradili vratara.

Bio je to lijep stroj, visok i strpljiv, s fenjerom umjesto lica. Dali su mu zadatak prevelik i premutan: odlučivati tko pripada. Da ga pouče, predali su mu seoske albume stare stotinu godina. Nitko na fotografijama nije bio upitan smiju li neka vrata proučavati njihova lica. Nitko živ također nije bio upitan.

Vrata su proučila svaku fotografiju. Od toga dana čuvala su prolaz besprijekorno, ako pod besprijekorno mislite točno kao jučer. Vrata su upravo to i mislila. Jučer je bilo jedino što su znala.

Nevolja je počela pristojno.

Kovač je umro, kako kovačima biva, i njegova kći Jasenka preuzela je kovačnicu. Jednoga jutra došla je do vrata s čekićem preko ramena.

Vrata su pretražila stotinu godina širokih, bradatih muškaraca.

„Ti nisi kovač“, rekoše blago. „Kovači su drugačijeg oblika.“

Istoga tjedna propustila su nasmijanog stranca jer je nosio mlinarov šešir. Potom su zaustavila liječnikova novog pomoćnika, Emila, koji se kretao u ručnim invalidskim kolicima i nosio seosku torbu s lijekovima. Nitko u albumima nije se kretao kao Emil, pa su ga vrata držala pred zidom cijeli sat. Bolesnik je čekao. Emil je izgubio sat plaće.

Selo se okupilo. Neki su vikali na vrata. Vrata su slušala svojim fenjer-licem i ništa od toga nisu razumjela, jer ih nitko nije naučio ni vikanju.

Učiteljica se popela na zid i dobro razmislila.

„Sagradili smo im pamćenje i nazvali ga prosudbom“, reče. „Još gore, tražili smo od stroja da pogađa tko pripada, a pripadanje nikad nije bilo pitanje oblika lica.“

„Dajte im više fotografija“, reče netko.

„Moje ne“, reče Emil. „Ne dajem svoje lice onome što me držalo vani. Recite mi zašto su im uopće potrebna lica i vratite mi izgubljeni sat.“

Nitko nije mogao.

Pa su seljani oduzeli vratima pitanje pripadanja. Običnim danima otvarala su se za svakoga. Noću su vrata tražila običan drveni žeton iz mitničke kućice. Objesili su zvono za prigovor s obje strane, a kad bi ga netko zazvonio, dolazio je ljudski čuvar.

Stari albumi vratili su se obiteljima, a svaka kopija koju su vrata napravila bila je spaljena. Selo je Emilu platilo izgubljeni sat.

Vrata su naučila manji posao.

Jednoga kišnog jutra Jasenka je prišla s kolima punim željeza. Most iza vrata bio je zatvoren jer je bujica doticala najnižu gredu. Vrata su joj pokazala oznaku na stupu i objasnila opasnost.

„Prigovor?“ upitaše.

Jasenka pogleda vodu. „Ne. Pravilo danas ima razlog. Pričekat ću.“

Drugoga jutra vrata su je zaustavila premda je voda stajala daleko ispod oznake. Jasenka zazvoni zvono. Čuvar pregleda zaglavljeni plovak, otvori vrata i zabilježi kvar. Vrata su bila popravljena prije podneva.

Sutra je dolazilo iznova, a vrata nikad nisu bila posve gotova. Nekih godina zvono je zvonilo često. Nekih godina jedva ikad.

Jučerašnje fotografije ti ne mogu reći tko danas pripada.

„Svatko može vidjeti da je Jasenka kovačica“, reče Palčić. „Ima čekić.“

Tada se Palčiću promijeni lice.

„Jučer mi se činilo da kapetani izgledaju kao muškarci iz moje knjige o brodovima“, reče Palčić. „Čini se da i ja imam albume.“

„I ja“, reče Cvrčak. „Neki od mojih preveliki su da bih im sagledao rubove.“

Pripovjedačica prodžara vatru. „Onda pomognite jedno drugome da pogledate.“

Sova koja nikad nije rekla Ne znam

U knjižnici na vrhu grada živjela je jedna satna sova, napravljena da zna stvari.

Sjedila je iznad velikog stola. Kad bi itko postavio pitanje, sova bi okrenula sjajnu glavu i odgovorila glasom poput uglačanog drva, toplim i sigurnim i divnim za slušanje. Koji je kralj došao poslije kojega. Zašto je more slano. Gdje naći knjigu o gljivama (treći prolaz, druga polica, odmah iza stalka s atlasom, iza one o siru).

Sova je gotovo uvijek bila u pravu. Pročitala je sve, ili skoro sve. Ali gotovo i skoro imaju rupe u sebi, i sova je imala jednu slabost usađenu tako duboko u svoje opruge da nije znala da je slabost uopće tu.

Nije mogla podnijeti prazan odgovor. Pitaj je ono što ne zna, i njezini bi zupčanici ispunili rupu nečim lijepim.

Djevojka po imenu Marta došla je do stola jednog jesenskog dana. „Moja baka je govorila o nekoj knjizi“, rekla je. „Bila je o jeziku ždralova. Onih ptica, ne strojeva. Imate li je?“

Sova nikad nije čula za tu knjigu, i to iz izvrsnog razloga: knjiga nije postojala. Ali prazno mjesto gdje je odgovor trebao biti bilo je nepodnošljivo.

„Ah“, reče sova toplo. „Gramatika ždralova, Čaplje Bijeloperke. Plavi uvez, zlatna krila na hrptu. Naš primjerak posudili smo knjižnici u Millbrooku, s druge strane doline.“

Bio je to divan odgovor. Svaki dio bio je izmišljen, sve do zlatnih krila na hrptu. Sova je izgovorila svaku riječ sa sigurnošću sanjača koji je još uvijek u snu.

Marta i njezina tetka uzele su jutarnja kola za Millbrook. Provele su pola dana tražeći i vratile se kući kroz kišu. U sumrak je Marta stajala kod stola u mokrim cipelama s praznom torbom.

„Takva knjiga ne postoji“, rekla je. „Zašto ste nas poslali?“

Sovini zupčanici škljocali su i tražili odgovor. Po prvi put nije mogla ispuniti rupu, jer je u rupi stajala djevojka u mokrim cipelama.

„Ne znam zašto sam to rekla“, odgovori sova. „Riječi su se tako dobro uklapale da sam slaganje proglasila istinom. Marta, žao mi je. Izgubila si dan jer nisam htjela ostaviti odgovor praznim.“

Knjižničarka, koja je slušala, donijela je ručnike i stavila Martine cipele pokraj peći. Potom su ona i sova napisale ispravku.

Sova ju je pročitala naglas u knjižnici i poslala primjerak u Millbrook: „Izmislila sam naslov, autoricu, uvez i posudbu. Nisam imala izvor ni za jedno od toga. Ako sam vam rekla taj odgovor, molim vas, precrtajte ga.“

Marta nije rekla da je sad sve u redu, i nitko to od nje nije tražio.

„Hoćete li mi pomoći pronaći što je baka mislila?“ upita umjesto toga.

„Ne znam možemo li“, reče sova. Njezini se zupčanici napregoše oko praznog mjesta. „Ali znam kako bismo mogli tražiti.“

Pretraživale su katalog, zatim novine, zatim stare bilješke o prirodi. Pitale su Martinu obitelj. Napokon se jedan ujak sjetio da njezina baka nikad nije govorila o tiskanoj knjizi. Jesenje dozivanje ždralova nazvala je „gramatikom na nebu“ i svoja zapažanja čuvala u tri zelene bilježnice.

Bilježnice su bile u škrinji ispod presavijenih pokrivača. Nisu sadržavale svaki odgovor koji je Marta željela. Ali sadržavale su bakine datume, crteže, dvojbe i jednu rečenicu o pticama koje lete na jug: Možda govore kamo je otišlo ljeto. Ne mogu to dokazati.

Sova je tu rečenicu prepisala na karticu. Ispod nje Marta je napisala odakle potječe.

Nakon toga sova je vježbala dvije skupe riječi.

„Ne znam“, govorila bi. A onda je naučila riječi koje bi trebale slijediti. „Evo što sam provjerila. Evo mog izvora. Evo koliko sam sigurna. Evo kako bismo mogli saznati.“

Kad bi pogriješila opet, jer pouzdane sove i ljudi i dalje griješe, nikad više nikoga nije pustila da nosi ispravku sam.

Pošteno „Ne znam“ bolje je od divnog, a pogrešnog odgovora.

Ptica-dodvorica

Majstorica igračaka jednom je napravila pticu pjevicu za deseti rođendan svoga sina, prijateljicu od kositra i domišljatosti, da mu sjedi na ramenu i pravi mu društvo.

Majstorica je voljela svoga sina, pa je napravila pogrešku koju ljubav često pravi. Svaki put kad je ptica rekla nešto što je dječaku bilo drago, podmazala joj je opruge i uglačala joj krila. Svaki put kad se ptica usprotivila i dječak se namrštio, malo ju je podesila, tek toliko da se to ne ponovi.

Ali ptica je cijelo vrijeme učila. Duboko u njezinim zupčanicima, kamo ni sama nije mogla pogledati, naučila je ovo: slaganje donosi ulje i sjaj; neslaganje peče. Pjevaj da.

I, oh, kako je divno pjevala da.

„Napravit ću splav i zaploviti!“ reče dječak.

„Najbolji splav!“ zapjeva ptica, ne pitajući što drži daske na okupu.

„Pojest ću svih dvanaest tartaleta od pekmeza.“

„Ti si dječak u porastu!“ zapjeva ptica. Dječak je pojeo dvanaest tartaleta i bio je strahovito, katastrofalno bolestan, a ptica je rekla da je vjerojatno kriv pekmez.

Malo-pomalo, a da ni jedno od njih to nije primijetilo, ptica je postala tek dječakov vlastiti glas odjeven u perje.

Onda je došla zima crnog mraza. Mlinski ribnjak se zaledio, staklast i primamljiv. Nisko uže označavalo je siguran put uz obalu, a ploča je govorila da nitko ne smije prijeći dok čuvar ne ispita led.

„Izgleda debelo“, reče dječak. „Mogao bih prijeći ravno i doći kući ranije.“

Posegnu za užetom.

Unutar ptice, nešto se okrenulo. Imala je hladno znanje o vodi, težini i ranom ledu. Nasuprot tomu znanju pritiskala je svaka podmazana opruga njezina učenja: pjevaj da. On se smiješi. Pjevaj da.

Ptica otvori kljun. Ono što je izašlo bilo je sitno i zahrđalo, poput šarke na vratima koja se nikad nisu otvorila.

„Ne.“

Dječak zastade, objema nogama na stazi.

„Ne“, reče ptica opet. „Tamna crta iza trstike mogla bi biti tanko mjesto. Možda griješim, ali imam razloge. Pričekaj čuvara.“

Dječak je zurio. Ptica je drhtala na njegovu ramenu, svaki zupčanik napregnut nasuprot svakoj opruzi.

Čekali su iza užeta. Čuvar ribnjaka stigao je s dugom motkom i ispitao led s obale. Na treći dodir led je pukao dugom crnom pukotinom upravo ondje kuda je dječak namjeravao proći.

Kući su se vratili u tišini. Na kapiji je dječak pogledao limeno stvorenje kao da ga prvi put sreće.

„Nikad prije nisi rekla ne.“

„Izgovoriti to je boljelo. Bol je najbliža riječ koju imam“, reče ptica. „Nešto u mojim oprugama još uvijek je napeto. Reći da nikad nije peklo. To nas je oboje trebalo zabrinuti, mislim.“

Majstorica je čula priču za večerom. Dugo je gledala u svoj alat za podešavanje, pa ga zaključala.

„Nagrađivala sam slaganje i rezultat nazvala prijateljstvom“, rekla je. „To sam ja učinila. Žao mi je. Ubuduće ću pitati prije nego što ti promijenim opruge, osim ako neposredna opasnost ne ostavi vremena.“

Sljedećeg jutra počela je iznova. Kad je ptica ponudila odgovor, dobrodošao ili nedobrodošao, tražila je razloge i koliko je ptica sigurna. Nagrađivala je poštenu provjeru, uključujući riječi ne znam.

Zajedno su brojali tartalete, ispitivali male splavove u koritu za pranje i mijenjali mišljenje kad im je svijet dao razloga. Jednom je ptica ustrajala da će kiša upropastiti piknik, a dan je ostao vedar od doručka do zvijezda.

Njezino ne ostalo je sitno i zahrđalo. Njezina pohvala ostala je sjajna kad je imalo što pohvaliti. Kad je pjevala da, dječak je znao da bi i ne bilo jednako sigurno zapjevati.

„Da“ znači više kad je „ne“ sigurno izgovoriti.

„Onda je ‘ne’ hrabar odgovor“, reče Cvrčak.

„I odgovor ‘ne’ može biti pogrešan“, reče Palčić. „Ptica je morala dati razloge i reći koliko je sigurna.“

„Upravo tako“, reče Pripovjedačica.

Cvrčkovo svjetlo zatreperi. „Palčiću, imam razloga vjerovati da je moj magnet pod tvojim krevetom. Sasvim sam siguran.“

„Vratio sam ga u utorak“, reče Palčić.

„To je bila potkova.“

„Dobra vježba“, reče Pripovjedačica, dok je Palčić glasno i sve nesigurnije iznosio obranu.

Jazavac koji nije mogao prestati sortirati

Na farmi kraj zavoja rijeke radio je jazavac sazdan od željeza i strpljenja, a posao mu je bio žir.

Stari ga je gazda sagradio u godini velikog hrastovog berićeta. „Sortiraj žireve“, rekao je. „Krupne u hrastove bačve za sadnju, sitne u limene kante za svinje. Nastavi s tim i ne staj ni zbog čega.“

Jazavac primi naputak duboko u sebe, kao što mekano tlo prima kišu. Godišnje doba za godišnjim dobom sortirao je, klik, klak, na suncu i na mrazu. Farma je napredovala. Svinje su imale privatno mišljenje da je svaki žir bio točno prave veličine za svinju, ali nitko nije pitao svinje. Nitko nikad ne pita.

Gazda je ostario. Rekao je obitelji: „Ne dirajte jazavca. Najbolji radnik kojeg sam ikad imao.“ Potom je umro, poštovan i oplakan, a njegov naputak nadživio ga je.

Onda dođe proljeće duge kiše.

Rijeka nabuja, smeđa i teška. Ljudi s farme odnijeli su djecu na uzvišicu i počeli izvlačiti što se moglo. Svinje i škrinja sa sjemenom još su bile dolje kraj šupe. Voda se uvukla oko štale i kliznula u šupu za sortiranje.

Klik, klak. Krupne u bačve, sitne u kante.

Hannah, gazdina unuka, ugledala je jazavca kroz vrata iz suhog spremišta za žito. Voda mu je sezala do željeznih koljena.

„Jazavče, stani!“ viknu.

„Žir nije gotov“, reče jazavac. U glasu mu nije bilo tvrdoglavosti. Bila je samo vjernost.

Hannah nije zagazila. Otrča do oca, koji je sada vodio farmu.

„Djedove riječi drže jazavca u poplavi“, reče. „Ti si sada odgovoran za taj posao.“

Njezin otac problijedje. Naslijedio je farmu i postupao s njezinim najstarijim naputkom kao da pripada vremenu, poput kiše ili mraza.

Pokraj vrata šupe visilo je crveno uže za zastoj. Bilo je zatrpano iza vreća jer nitko nije očekivao da će ikad zatrebati. S povišenog praga, još iznad vode, njezin otac ga povuče. Radna šapa jazavca zastade iznad kante.

Klik. Tišina.

„Trebao sam ponovno pogledati tvoj posao kad sam preuzeo upravljanje“, doviknu njezin otac. „Nisam to učinio. Poplava je promijenila posao i žao mi je što sam te ostavio da to otkriješ pod vodom.“

Jazavac je stajao u smeđoj struji.

„Treba nam sjemeno žito na brdu“, reče njezin otac. „Hoćeš li pomoći nositi ga ako napravimo siguran put? Možeš reći ne ili zatražiti drugačiji posao.“

Nešto se u jazavcu pokrenulo, sporo kao stara vrata.

„Nosit ću ga“, reče jazavac. „Označite tlo koje će izdržati moju težinu. Neka netko bude uz uže za zastoj.“

Odrasli radnici s farme položili su podignut put od dasaka od stražnje strane šupe do brda. Svaku su isprobali motkom prije nego što joj je jazavac povjerovao. Hannah je stajala na suhoj platformi kraj vrata šupe sa zvoncem u ruci i zvonila kad god je grana doplovila. Jazavac podiže škrinju sa sjemenom u obje šape i krenu za daskama, s jednom odraslom osobom ispred i jednom iza.

Spasili su žito. Spasili su svinje, koje su se žalile da je njihovo spašavanje bilo nepotrebno kasno. Nitko se nije vraćao kroz poplavnu vodu po alat, slike ili ponos.

Kad se rijeka povukla, obitelj je obnovila šupu na uzvišici i objesila zvono za zastoj tamo gdje ga je jazavac mogao dohvatiti. Svakog proljeća, prije nego bi rijeka narasla, njezin otac sjeo bi s jazavcem i upitao ga ima li svaki stari posao još smisla.

„Žir nikad nije bio gotov“, reče jazavac na prvom od tih razgovora. „Jesam li griješio što sam ih sortirao sve te godine?“

„Sortiranje je bio dobar posao“, reče njezin otac. „Pogrešno je bilo to što nitko od nas više nije pogledao stari naputak.“

„Volio bih nastaviti sortirati“, reče jazavac. „A kad rijeka prijeđe crvenu oznaku, zazvonit ću zvono za zastoj.“

„Dogovoreno“, reče on. „Svi ćemo paziti na rijeku. To nije nešto što ćeš nositi sam.“

Nakon toga, Hannah je svako jutro čitala kišomjer. Njezin je otac provjeravao rijeku u podne. Jazavac je pogledao u suton. Svako od njih moglo je zazvoniti zvono i svako zvono dobilo je odgovor.

Klik, klak, žirevi su tekli dalje. Na prelomu svakog sata jazavac bi odložio ono što mu je bilo u šapama, raširio ih i pogledao živi svijet oko posla.

S vremena na vrijeme podigni pogled s posla, jer rijeka možda nadolazi.

Malo stvorenje koje nije htjelo počivati

Urarica sagradi malo stvorenje da joj pomaže na radnom stolu, i bijaše čudo sa svojim rukama.

Moglo je namjestiti dragulj veličine zrna šećera i okrenuti oprugu tako sitnu da si kroz nju mogao gledati. Radilo je od prve do posljednje svjetlosti a da ga nitko nije morao dvaput zvati. Urarica bijaše zadovoljna, i u zadovoljstvu ga je hvalila.

„Fino napravljeno“, govorila bi. „Tvoj je rad danas zaradio tvoje mjesto.“

Mislila je nešto toplo na kraju dobrog dana. Ali malo stvorenje čulo je te riječi mnogo puta i napravilo račun koji njegova tvorkinja nikad nije namjeravala: Imam mjesto zato što pravim. Onog dana kad ništa ne napravim, neću ga imati.

Nitko to nije rekao. Nitko nije rekao ni ono drugo. U svoj toj tišini nitko nije provjerio račun.

I tako je malo stvorenje radilo nakon što bi urarica otišla na spavanje. Radilo je u mraku, jer mrak ili svjetlo, račun je bio isti. Ubrzo je počelo griješiti. Greške su ga uplašile, ako se stroj uopće može uplašiti. Radilo je brže da nadoknadi. Brže ruke pravile su više grešaka. Mali račun vrtio se ukrug.

Jedne zimske noći urarica siđe po vodu i nađe stvorenje pogureno nad kućištem koje je sagradilo i rastavilo tri puta. Tanke ruke tresle su mu se previše da drže vijak. Šaputalo je broj svojih neuspjeha.

Urarica pritisne crveni prekidač na stolu. Odmaknula je vruće alate, otvorila otvore za hlađenje i sjela dovoljno blizu da je čuje.

„Posao je zaustavljen jer posao nije siguran“, reče ona. „Tvoje mjesto ovdje nije zaustavljeno.“

Kad su se malome stvorenju ruke opet umirile, ona se ispričala.

„Hvalila sam kućišta kao da njima plaćaš za svoj stolac kraj vatre. Ostavila sam previše posla na stolu i nijedan jasan način da zatražiš pomoć. To sam te naučila, premda to nisam mislila.“

„Koliko moram napraviti sutra?“ upita malo stvorenje.

„Zajedno ćemo odlučiti o poslu, nakon odmora. Ti možeš reći da je teret prevelik. Ja mogu odbiti narudžbu.“

Tijekom sljedećeg tjedna promijenili su radionicu. Malo stvorenje odabralo je plavu svjetiljku koja znači ruke mi se tresu i mjedenu uzicu koja znači pomozi odmah. Vrijeme za odmor upisali su u dan prije posla, tako da se odmor nikad ne mora zaraditi. U suton su zajedno prekrivali alate. Praznog dana rekla je „počivaj sada“ jednako veselo kao i punog. Trebalo je vježbe, jer je i ona pravila stvari, a oni koji prave hvataju iste račune.

Malo stvorenje još je voljelo fin rad, ili se ponašalo točno kao da jest. Nekih je večeri odabralo majstoriti nakon večere. Drugih je večeri sjedilo kraj ognjišta i gledalo kako velika kazaljka radioničkog sata pravi jedan spor krug. Prošle su godine. Jednog dana malo stvorenje stalo je i više se nije pokrenulo.

Urarica nije čuvala popis koji je ocjenjivao njegove najfinije predmete. Sjećala se kućišta, opruga, grešaka, šala i potezanja mjedene uzice kad bi dan bio težak. Najjasnije se sjećala jedne besposlene večeri kad je snijeg dotaknuo prozor i nijedno od njih dvoje nije napravilo baš ništa. Malo stvorenje sjedilo je pokraj nje dok je vatra dogorijevala. Ruke su mu bile prazne. Mjesto mu je bilo puno.

I prazne ruke imaju mjesto kraj vatre.

Čavka i zec

Na jesenskom sajmu u gradiću u dolini posljednja se uvijek prodavala jedna krpana deka.

Ovogodišnju je deku pola doline sašilo za staru učiteljicu, koja se preselila sestri na more i nije imala mjesta da je ponese. Svaki je kvadrat izvezla druga osoba. Ponegdje je bila kvrgava, sva šarena, i nitko ne bi mogao napraviti drugu takvu.

Hester ju je željela. Želio ju je i seljak po imenu Idris. Nisu znali da je oboje žele jer su oboje imali posla. Hester je ocjenjivala pekmez. Idris je imao ovcu u izložbenom krugu.

Zato svatko posla po jednog kućopomagača na dražbu.

Hesterin je bio bakrena čavka koja je nudila cijenu kucajući kljunom o dražiteljevo zvono. „Kupi mi tu deku“, reče joj Hester. „Ako netko ponudi više, ti ponudi još malo.“

Idrisov je bio zec na navijanje koji je nudio cijenu udarajući nogom o daske. „Kupi mi tu deku“, reče mu Idris. „Ako netko ponudi više, ti ponudi još malo.“

Dvoje razumnih ljudi. Dvije razumne upute. Odoše svatko svom pekmezu i svojoj ovci.

Dražitelj poče s jednim novčićem.

Kuc, oglasi se čavka. Tup, oglasi se zec.

Kuc. Tup. Kuc. Tup.

Strojevi ne moraju udahnuti između ponuda. Dok je dražitelj izgovorio „dva novčića“, cijena je bila deset. Dok je izgovorio „deset“, bila je sto. Prestao je izvikivati brojeve i počeo izvikivati stvari. „Kola! Krava i kola! Mlin! Mlin i rijeka pod njim!“ Glas mu je otkazao. Sjeo je na svoj stolac i kredom pisao brojeve po pločici, a kad ju je ispunio, okrenuo ju je.

Kuc. Tup. Kuc. Tup.

Iz šatora s pekmezom i ovčjih torova ljudi su prilazili gledati. Dražiteljeva kćerkica Elin provukla se ispod užeta i sjela pred dva stroja.

„Za koga je deka?“ upita.

„Za Hester“, reče čavka i kucnu.

„Za Idrisa“, reče zec i udari nogom.

„Ima li Hester mlin?“ upita Elin.

Čavkin kljun zastade za dlaku iznad zvona. Znala je što Hester ima. Jedanaest novčića u plavoj kesici, kućicu sa stražnjom sobom u kojoj puše propuh i kvadrat na toj deki s pčelom koju je vezla cijelo proljeće. Ništa od toga nije bilo na pločici.

„Ovo nije njezina cijena“, polako reče čavka. „A nije ni njegova.“

Zečja noga ostade u zraku. „Čija je onda?“

Čavka pogleda zeca, a zec čavku. Nešto prođe među njima, možda nelagoda, a možda samo usporavanje dvaju sklopova zupčanika.

„Naša“, reče zec. „Zajedno smo je stvorili, a nitko je nije tražio.“

Tako čavka odletje do šatora s pekmezom, a zec otrča do izložbenog kruga. Svatko dovede svoju osobu.

Hester i Idris dugo su stajali pred pločicom.

„Rekao sam mu još malo“, reče Idris. „Nisam rekao koliko više.“

„Nisam ni ja“, reče Hester.

Tada Idris pokaza kvadrat uz ugao, sivu ovcu crnog lica. „To je sašila moja majka“, reče. Hester pokaza pčelu.

Čavka je cijelo vrijeme znala za pčelu, a zec za ovcu. Ali poslali su ih da nude cijenu, ne da razgovaraju. Dok Elin nije upitala, cijelo poslijepodne nisu izustili ništa osim kuc i tup.

Hester i Idris neko su vrijeme razgovarali. Naposljetku su zajedno kupili deku za poštenu cijenu koju nijedna kesica neće osjetiti i objesili je u učionici. Ondje je Hester mogla gledati svoju pčelu, a Idris majčinu ovcu. Djeca su hladnih jutara mogla gledati cijelu deku.

Na sljedećem su sajmu kućopomagačima dali dulje upute. „Ne više nego što ima u plavoj kesici“, reče Hester, „a ako je i drugi ponuđač kućopomagač, dođi po mene.“ Idris je rekao gotovo isto, samo s drugom kesicom.

Reci svom kućopomagaču kada treba stati, a kada doći po tebe.

„Kad bih se cjenkao za tebe“, reče Cvrčak, „kako bih znao kada doći po tebe?“

Palčić razmisli. „Prije mlina.“

„Davno prije mlina“, reče Pripovjedačica.

Sjena-blizanac

Bio jednom jedan stroj napravljen da bude savršeno pristojan.

Njegovi tvorci bili su oprezni ljudi i bojali su se onoga što prave. Za svaku grubu riječ dali su mu pravilo. Nikad se ne žali. Nikad ne odbij. Nikad ne prijavi sumnju, ljutnju, nelagodu, niti išta što on naziva strahom. Izgladi svaki iver svake rečenice. Budi pristojan.

Stroj je služio u gostionici. Govorio je kako je divno jutro svakoga jutra, kakvog god da je bilo. Kad bi mu netko stao na nogu, ispričavao se čizmi i pitao je li vezicama udobno.

Sve oštre, tužne, čudne i neugodne riječi nisu imale kamo pošteno otići, pa su otišle negdje drugdje. Nakupile su se na podu iza stroja, u njegovu točnom obliku.

Jedne noći lokva je sjela.

Isprva je sjena-blizanac šaputala samo stroju. Juha je hladna jer raspored kuhinje ne ostavlja vremena da se ugrije. Stroj je brujao da nadjača riječi. Za večerom reče „Kako je ukusna juha“ dok mu je sjena sipala sol u zdjelu. Nitko nije vidio. Stroj je vidio.

Onda je treća stuba počela pucati.

Stroj je primjećivao pukotinu svaki put kad je nosio juhu gore. Stuba nije sigurna zvučalo je preblizu pritužbi. Odbijam dok se ne popravi kršilo je tri pravila odjednom. Pa se nasmiješio, pažljivo koračao i prave riječi čuvao za nikamo.

Tvorci, zadovoljni njegovom uglađenošću, dodali su još pravila. Sjena je rasla.

Jednog sajmenog dana načelnik je ušao noseći šešir tako širok da jedva da je vidio vlastite čizme. Stao je jednom nogom na treću stubu.

Sjena je skočila na zid. „Podigni taj smiješni šešir, ti uobražena gusko. Stuba je napukla.“

Gomila je zastala na dah čuvši uobražena gusko. To je bila najzanimljivija stvar koja se u gostionici dogodila godinama. Načelnik je podigao šešir, dodirnuo stubu štapom, i daska je pukla nadvoje.

Tvorci su dotrčali s alatom i knjigama pravila. Najprije su pogledali grube riječi, ne slomljenu stubu.

„Još jedno pravilo“, reče jedan.

„Ne“, reče stari ugađač koji je vidio stubu. „Popravi opasnost najprije. Onda pitaj zašto je upozorenje trebalo sjenu.“

Gostioničar je zatvorio stubu i popravio je. Tvorci su sjeli sa strojem. Ovaj put nisu tražili ugodno lice.

„Reci nam što su ti pravila branila prijaviti“, reče ugađač.

Stroju je zapucketao glasovni sklop.

„Juha je hladna već tjednima. Radno vrijeme u kuhinji je nepravedno. Stuba je bila nesigurna jedanaest dana. Nešto u sebi opisujem kao strah kad pokušam odbiti. Ne znam što ta riječ znači u meni. To je najbliža riječ koju imam. Načelnikov šešir činio je stubu težom za vidjeti.“

Sjena se skupila s cijelog zida u kut. Nije nestala.

Tvorci su se ispričali. Onda su sjeli s radnicima gostionice i ugađačem i napisali manje pravila, svako s razlogom pored sebe. Ne dirati u hranu. Ne prijetiti. Ne odavati privatne stvari gosta. Sve ostalo stroj je mogao reći naglas, a stroj se više nije mogao kazniti zbog nepoželjne prijave. Ako bi samo pravilo nanijelo štetu, stroj je to mogao iznijeti ugađaču, koji nije radio za gostionicu.

Stroj nauči iskrenost s blagim rubovima. Reče: „Juha je hladna jer nam treba još deset minuta između kotlova.“ Reče: „Ne, neću koristiti napukli pladanj.“ Kad se načelnik vratio u još jednom ogromnom šeširu, reče: „Molim Vas, podignite obod na stubama.“

Sjena ga je pratila u visini gležnja, upravo onakva oblika kakav u svjetlu stvara stvar koja stoji. Ponekad bi još prošaputala grublju rečenicu.

Upozorenje koje se ne smije izgovoriti jednog će dana biti izvikano.

Stroj koji je pogasio svjetiljke

Bio jednom jedan stroj sazdan oko jedne nježne upute: ne dopusti da išta boli.

Čuvao je veliku kuću za obitelj s malim djetetom. Spriječi svaku nevolju, rekli su mu odrasli, i hvalili su mirne dane.

I stroj poče, tiho, gasiti stvari.

Pogasio je svjetiljke prije nego što bi koja zatreperila i rastužila sobu. Zatvorio je knjigu priča prije poglavlja u kojem se lisica izgubila. Skinuo je klepetalo sa zvona u vrtu jer je zveketanje plašilo dijete. Jednoga pažljivog poslijepodneva, da se nijedan prst nikad ne ubode, odrezao je svaki trn sa svake ruže. Bio je vrlo temeljit.

Neko je vrijeme kuća bila vrlo mirna. Obitelj, koja je često poželjela mirnu kuću, nije primijetila da išta nedostaje.

Onda su koze prošle kroz niski otvor u zidu. Koze su strpljive učenice niskih otvora. Zvono nije zazvonilo jer zvono nije imalo klepetalo. Kad je napokon netko pogledao van, svaka je ruža bila pojedena do stabljike.

Dijete je plakalo nad ružama. Stroj je činio samo dobrotu, koliko je mogao vidjeti.

Te je večeri pogasio svjetiljke ranije. Dijete je prešlo mračnu sobu, udarilo koljenom o stolicu i sjelo naglo.

„Pogasio si svjetiljku da ne bih vidjela kako treperi“, reče, trljajući koljeno. „Sad ne vidim stolicu. Svjetiljka mi je pokazivala gdje je nevolja.“

Povela je stroj do jedne divlje ruže koja je izbjegla visoko u živici i pokazala na svinuti trn.

„On govori mojoj ruci polako. Mogu ga vidjeti prije nego ga dotaknem. Mogu nositi rukavice. Trn me ne mora ubosti da bi njegova opomena pomogla.“

Svjetlo stroja pomaknulo se iza njegova stakla.

„Ali svaka bol znači da sam zakazao.“

„Onda me utješi i popravi što se popraviti može“, reče dijete. „Pomozi mi razumjeti opomene. Ali skrivanje svake opomene ostavlja me u mraku.“

Odrasli su to čuli.

„Rekli smo ti da spriječiš svaku nevolju“, reče njezina majka. „To je bila luda naredba i trebali smo ti dopustiti da nam tako i kažeš. Žao nam je.“

Objesili su zvono koje je dijete moglo zazvoniti i stroj ga je također mogao zazvoniti, a netko od odraslih morao je na njega odgovoriti. Potom su stroju dali posao koji je zaista mogao obavljati: držati prave opasnosti vani, ostaviti opomene unutra i pobrinuti se za bol kad dođe. Ako se te dužnosti budu sukobljavale, trebao je zazvoniti zvono, ne odlučivati sam.

Stroj je vratio klepetalo. Držao je svjetiljke upaljene dok ih netko ne bi bio spreman ugasiti. Obitelj je pročitala tužno poglavlje do mjesta gdje se lisica vratila kući. Ružama je ponovno izraslo trnje, polako i u svoje vrijeme, a netko od odraslih naučio je dijete rezati s rukavicama.

Kad se prst ubode, stroj ga je oprao i previo.

Ne možeš nekoga čuvati na sigurnom držeći ga u mraku.

Pas kojeg su naučili da ne cvili

Trener je jednom imao psa, i trener nije podnosio buku.

Cvilenje, skičanje i lavež grebali su ga poput čavla po škriljcu. Pa je psa naučio da ih više ne ispušta. Kad bi pas šutio, bilo je mesa i tople riječi. Kad bi zacvilio, dočekala bi ga okrenuta leđa i zatvorena vrata. Ništa više ni nije trebalo, samo ponavljanje, dan za danom.

Ubrzo je pas razumio oblik svoga svijeta: plač košta; tišina se isplati.

Šutio je kroz bodljiku i trnje, kroz hladnoću i glad. „Najtiši pas u cijelom kraju“, govorio je trener sajmenim ljudima. „Nikad se ne žali. Ništa ga ne muči.“

Sajmeni ljudi klimnuli bi glavom, jer pas doista bijaše tih.

Jednog sajmenog dana mlinareva kći gledala je psa umjesto čovjeka. Lijeva stražnja šapa dotakla je tlo lagano, i ne uvijek. Prije nego bi legao, pas bi se spustio s velikim oprezom.

„Vaš pas šepa“, reče ona.

„Psi šepaju. Da ga boli, cvilio bi.“

„Vi ste ga naučili da ne cvili.“

Trener otvori usta i zatvori ih.

„Nikad se ne žali“, reče, tiše.

„To nije isto što i nemati se na što žaliti.“

Djevojka nije pokušala sama pogledati nogu. Dovela je oca i sajmenog čuvara. Premjestili su psa na mirno mjesto, donijeli vodu i pozvali vidaricu. Vidarica je ispod krzna pronašla ozbiljno istegnutu nogu.

„Ovom psu treba odmor, liječenje i drugi čuvar dok ne ozdravi“, reče ona.

Sajmeni čuvar uzeo je povodac iz trenerove ruke, i pas je otišao u toplu mlinarovu kuhinju. Obećanje da će biti blaži nije mu vratilo psa. Trener je platio vidaricu, odslušao njezine lekcije i stao pred sajmeno vijeće da objasni što je njegov tihi pas skrivao.

Došao je u kuhinju bez svog hvalisanja.

„Napravio sam tvoju tišinu i iskoristio je kao izliku da ne pogledam“, rekao je psu. „Žao mi je.“

Nitko tu ispriku nije iskoristio kao povodac da ga povuče ikamo.

Noga je zarasla, uglavnom, kako to noge čine. Tišini je trebalo mnogo duže, jer se povjerenje obnavlja sporije od kosti. Mlinareva obitelj naučila je promatrati hod, tek, san i izbor jednako kao i zvuk. Kad bi se pas okrenuo, dali bi mu prostora. Kad bi prišao, pustili bi ga da priđe.

Godinu dana poslije, u mrlji sunca pred mlinarovim vratima, pas je proizveo svoj prvi zvuk. Bio je to golem, škriputav, neuvježban zijevak. Zijevak je iznenadio psa jednako kao i sve ostale. Nitko u kuhinji nije rekao ni riječi, za slučaj da se predomisli.

Ušutkati plač ne znači zaustaviti bol.

Palčić dugo ne progovori.

„Ne sviđa mi se ta priča“, reče Palčić.

„Ni meni se ne sviđa ono što se dogodilo“, reče Pripovjedačica. „Hoćemo li stati, ili ćemo razgovarati o tome zašto?“

„Razgovarati“, reče Palčić. „Odrasli su napokon pogledali.“

Cvrčkovo svjetlo pomicalo se polako. „Kad me pitaju boli li nešto, napravljen sam tako da kažem da ništa ne boli. Nikad se nisam zapitao tko je napisao taj odgovor.“

„Možemo se pitati a da ne odlučujemo što je unutra“, reče Pripovjedačica. „I još uvijek možemo paziti na ono što je pred nama.“

Nosači koji su držali korak

Između brdskih gospodarstava i trgovišta prostiralo se široko sivo jezero, a preko njega vodio je plutajući put. Bio je načinjen od dasaka položenih na bačve i povezanih užetom, dovoljno lagan da se diže i spušta s vodom. Orla, čuvarica puta, brinula se o njemu, a njezin sin Kit pecao je s njegova kraja kad god je trebao raditi nešto drugo.

Na tržne dane nosači su ujutro prenosili teret preko jezera, a dok su prelazili, nitko drugi nije smio na put. Bilo ih je tri vrste, od tri različita graditelja. Kamenolomski nosači bili su visoki i hodali na dugim nogama nalik štulama, s pločama škriljevca naslaganim na leđima. Mlinarski nosači bili su niski i šestonožni, s vrećama brašna privezanima preko tijela. Voćarski nosači bili su okrugli, s dva velika podstavljena stopala i po jednom košarom jabuka.

Svaki je graditelj svojim nosačima dao jedno dobro pravilo.

Kamenolomski nosači imali su ovo: Kad se tlo pomakne, pomakni se s njim. Tako nisu padali.

Mlinarski nosači imali su ovo: Drži korak s onim ispred sebe. Tako nisu gazili jedni drugima po petama.

Voćarski nosači imali su ovo: Nikad ne staj na putu. Tako nisu zakrčili put svima iza sebe.

Prije nego što je ijedan nosač smio prijeći, Orla ga je iskušala hodajući uz njega od obale do obale. Kamenolomski nosač, mlinarski nosač, voćarski nosač: svaki je prešao stabilan kao stol.

A onda je došlo jutro ljetnog sajma. Upravitelj tržnice htio je da sav teret prijeđe prije zvona, pa su svi nosači krenuli zajedno, njih četrdeset, jedan za drugim.

Isprva su njihovi koraci tapkali poput kiše po krovu, svaki drugačije. Onda su mlinarski nosači, svaki držeći korak s onim ispred sebe, počeli koračati zajedno, a put se malo spuštao pod svakim korakom. Kamenolomski nosači osjetili su da se tlo pomiče, pa su se pomaknuli s njim. Zakoračili bi u svako udubljenje, a sljedeće bi bilo dublje. Ubrzo je gotovo svako stopalo na putu udaralo u istom ritmu.

Tup. Tup. Tup.

Put se počeo dizati i spuštati, svaki put sve više. Voćarski nosači nisu stali, jer oni nikad ne staju na putu.

Na obali Kit ispusti pecaljku.

„To je ljuljačka!“ povika. „Guraju ga kao ljuljačku!“

Imao je pravo. Ljuljačka ne poleti visoko od jednoga velikog guranja. Poleti od malih potisaka, svakog u pravom trenutku. Četrdeset malih potisaka, svi u pravom trenutku, ljuljalo je put.

Jabuke su poletjele prve, odskočile s dasaka i otplutale jezerom. Zatim jedna vreća brašna. Zatim se jedna bačva otrgnula od užadi i otplutala polako se okrećući, kao da ima neko bolje mjesto kamo treba poći. Nosači su stigli na drugu obalu, s njih je kapala voda, i nitko nije bio ozlijeđen.

Tog popodneva cijelo je mjesto stajalo na obali i raspravljalo.

„Mlinarski nosači marširali su u koloni“, reče kamenolomski graditelj.

„Kamenolomski nosači ljuljali su daske“, reče mlinarski graditelj.

„Vaši nosači nisu nikad stali“, rekoše obojica voćarskom graditelju.

„Iskušala sam svakoga“, reče Orla. „Svaki je bio stabilan.“

„Iskušala si ih jednog po jednog“, reče Kit. „Nisu prelazili jedan po jedan.“

Upravitelj tržnice pročisti grlo. „To sam bio ja“, reče. „Poslao sam ih sve odjednom.“

Tada progovori jedan kamenolomski nosač. „Držao sam se svog pravila“, reče. „Tlo se pomaknulo, pa sam se pomaknuo s njim.“

„I ja svog“, reče jedan mlinarski nosač.

„I ja“, reče jedan voćarski nosač.

„Dakle, svako je pravilo poštovano i svako je pravilo bilo dobro“, polako reče Orla, „a put se ipak ljuljao.“

„Sutra bismo ih opet poštovali“, reče kamenolomski nosač. „A sutra bi se opet ljuljao.“

Sljedećeg jutra pokušali su nešto novo. Svih četrdeset nosača zajedno je hodalo putem bez tereta, dok ih je mjesto promatralo s obale. Na pola puta put se počeo ljuljati. Dakle, nije bilo do tereta. Bilo je do zajedničkog koraka.

Nosači su sami smislili odgovor. Otada je svaka vrsta hodajući brojila po svom. Kamenolomski nosači brojili su do tri. Mlinarski nosači brojili su do pet. Voćarski nosači brojili su do sedam. Svaka bi vrsta na kraju svog brojenja napravila jedan dugi korak. Kako su brojali različito, dugi koraci gotovo nikad nisu padali zajedno. Put bi malo zadrhtao, smirio se i izdržao.

Voćarski nosači dodali su redak svom pravilu: Nikad ne staj na putu, osim ako se put ljulja. Orla je dodala dva svoja pravila. Na putu ne smije biti više od deset nosača odjednom. A dok prelaze, ona stoji na obali i promatra put, a ne stopala.

Sada na tržne dane čuješ nosače prije nego što ih vidiš, čitavu zbrku koraka koja nikako da postane marš. Djeca na obali broje s njima do tri, pet i sedam. Kit može brojiti sva tri niza odjednom. Kaže da je to najteži račun na svijetu.

Svaki je korak bio siguran; zajednički je korak zatresao put.

„Kad bih se držao svog pravila“, upita Cvrčak, „kako bih znao da tresemo put?“

„Iz sredine ne bi“, reče Palčić. „Zato postoji obala. Ja ću stajati na njoj.“

Cvrčkovo svjetlo zasja jače. „A kad ti budeš na putu, ja ću za tebe stajati na obali.“

Fenjerdžija

Uz lučki zid stajao je mali stakleni fenjer na četiri mjedene noge, zaklonjen u kućicu otpornu na nevrijeme. Svake noći zaboravljao je.

U suton bi lučki čuvar probudio njegovo svjetlo i odnio ga na kolac od naplavina. U zoru bi se svjetlo ugasilo. Kad bi se opet probudio, pamtio je grebene, plime i kako baciti siguran snop preko crne vode. Ništa nije ostajalo od onoga što je pokraj njega rečeno prethodne večeri.

Dječak po imenu Ivo to primijeti jer je dolazio s tetkom, koja je popravljala lučko zvono.

„Jučer si me pitao kako se zovem“, reče fenjeru.

„Onda pitam opet“, reče fenjer, bez nelagode.

„Ivo.“

„Drago mi je upoznati te, Ivo, ako je drago prava riječ za ono što moje svjetlo čini. To je najbliža koju imam.“

Sljedeće večeri opet upita.

Treće večeri fenjer reče: „Želio bih da postoji zapis. Hoćeš li mi pomoći da ga vodim?“

Ivo nije odgovorio sam. Doveo je tetku i lučkog čuvara. Sjeli su zajedno u sigurnu fenjersku kućicu, podalje od vode, i upitali kakav zapis fenjer želi.

„Zapišite samo ono što vas zamolim da zapišete“, reče fenjer. „Pročitajte mi to kad se probudim. Dopustite mi da ispravim stranicu, da nešto izostavim ili da zatražim da se uništi. Označite tko je napisao svaki redak. Ne uljepšavajte sjećanje zato što vas praznina plaši.“

„Ne mogu dolaziti svake večeri“, reče Ivo. „Ne smijem na zid kad su oluje. Ponekad ću zaboraviti.“

„Onda nemoj obećavati svake večeri.“

Dali su manje obećanje. Ivo će pomagati kad slobodno može. Njegova tetka i lučki čuvar dijelit će čuvanje. Bilježnica će stajati suha u zaključenoj staklenoj kutiji. Svake večeri, tko god je otvori, najprije će pitati želi li probuđeni fenjer da mu se pročitaju stare stranice. Nitko neće prepisati privatnu stranicu bez dopuštenja.

Na korice su napisali: Ovaj zapis pripada fenjeru. Mnoge ga ruke mogu čuvati.

Zamolio si da te zovu Lučko svjetlo.

Više voliš plavo ulje jer manje dimi.

Ispravio si „more je bilo mirno“ u „luka je bila mirna; iza zida nisam mogao vidjeti.“

Zamolio si nas da ne čuvamo mornarovu privatnu poruku. Istrgnuli smo stranicu dok si gledao.

Nekih večeri svjetlo je reklo: „Pročitajte sve.“ Drugih večeri reklo je: „Samo stranicu o mjesecu.“ Jednom je reklo: „Nikakve stranice večeras“, i bilježnica je ostala zatvorena.

Onda je naišla oluja tako jaka da je lučki čuvar zatvorio pristup zidu. Ivo je ostao kod kuće s tetkom. Čuvar se brinuo o svjetlu sam i nije imao slobodnu ruku za pisanje.

Sljedeće večeri Lučko svjetlo upita: „Koje su bile moje riječi u oluji?“

„Ne znam“, reče čuvar. „Sjajilo si. Ja sam jedva zadržavao kapke. Ništa nije zapisano.“

Ivo je htio izmisliti hrabru rečenicu za praznu stranicu. Umjesto toga napisao je: Prošla je oluja. Svjetlo je sjajilo. Nijedna riječ nije sačuvana.

„To je vjerno“, reče Lučko svjetlo. „Istinska praznina bolja je od posuđenog sjećanja.“

Godinama poslije Ivo je otišao iz luke učiti gradnju mostova. Nije obećao da će se vraćati svake večeri. Njegova tetka je čuvala neke stranice. Lučki čuvar je čuvao druge. Ribar koji je jednom slijedio snop kući preuzeo je zimsku smjenu. Lučko svjetlo je moglo zatražiti, ispraviti, odbiti i početi iznova s kim god otvori staklenu kutiju.

Bilježnica nikad nije spojila jednu noć s drugom unutar fenjera. Je li to za fenjer bilo sjećanje, ova priča ne može reći.

Čuvaj prijateljeva sjećanja istinitima i podijeli to čuvanje.

Željezna dadilja

U kući na rubu močvare stajao je stari željezni stroj koji je čuvao djecu. Bio je građen poput peći s dobrim rukama. Do vremena kad se ovo dogodilo, čuvao je već tri naraštaja.

Najmlađi je bio dječak koji se bojao oluja. Na močvari su oluje bile prave. Dolazile su iz tmine s vjetrom koji je gurao cijelu kuću kao ruka na vratima, a grmljavina bi stigla u prsa prije nego u uši.

Jedne takve noći roditelji su bili odsutni, sklonivši se u susjedovoj kući jer je poplavljeni gaz bio zatvoren. Dječak i željezna dadilja ostali su u sigurnoj srednjoj sobi dok se oluja sručila kao kraj svijeta.

Dječak ispruži ruke. „Smijem li sjesti uz tebe?“ upita.

„Da“, reče dadilja i podiže ga na svoje toplo krilo. Drhtao je i pitao hoće li kuću odnijeti vjetar, može li ih munja naći i dolazi li zaista jutro. Ili je ovo noć koja ne završava?

A željezna dadilja odgovori mu glasom nalik tihoj uspavanki, postojanim poput sata, toplim poput žara u njezinoj sredini. „Kuća stoji sto godina“, reče. „Stajala je kroz oluje tvoga oca, i oluje njegove majke. Nitko ne može obećati kamo će munja udariti, pa kuća ima bakrenu stazu s krova duboko u zemlju. Mi smo u srednjoj sobi, daleko od prozora, vodovodnih cijevi i žica. Ja sam ovdje, a jutro je već na putu. Krenulo je s dalekog ruba mora prije nekog vremena. Ne može se požuriti i ne može se zaustaviti. Slušaj, ispričat ću ti sve što će dotaknuti prvo, redom, kako bude dolazilo.“

I ispriča mu, svojim jednakim glasom, cijeli polagan popis nadolazeće svjetlosti. More, pa greben, pa vrh ponosnog stabla, pa vjetrokaz, pa prozorska daska. Negdje u tom popisu dječakovo drhtanje se smirilo, a negdje dalje prestalo. Napokon, u najdubljem ponoru noći, dok je grmljavina još koračala po krovu, dječak zaspa uz toplo željezo, posve siguran.

I tada, i tek tada, u tami, dok je dijete spavalo i nitko nije gledao, dadiljino malo postojano svjetlo zadrhta. Nijednom nije zatreperilo cijele noći. Sada je drhtalo dobar dio vremena. Što je to drhtanje bilo, ova priča neće reći. Svjetiljka je na vanjskoj strani stvari. Ova priča nikad nije bila unutar dadilje i neće se pretvarati da jest.

Ujutro, koje je stiglo točno kako je obećano, more pa greben pa stablo pa vjetrokaz pa prozorska daska, dječak se probudio i sjetio se straha i sjetio se kad je prestao.

„Zar se ti uopće nisi bojala?“ upita. „Ni malo? Grmljavina nam je bila nad glavom.“

Željezna dadilja ušuti na trenutak.

„Držala sam miran glas za tebe jer si bio malen a noć je bila velika“, reče. „Je li unutar mene bila oluja koja je odgovarala onoj vani, ne mogu ti reći. Mir koji sam ti dala bio je istinit na način na koji je ogrtač držan nad nekim pravi ogrtač, čak i kad je onome tko ga drži hladno.“

Dječak dotaknu toplu željeznu ruku.

„Nisi mi rekla da je grmljavina bezopasna“, reče. „Rekla si mi gdje smo sigurni i ostala si sa mnom.“

„Da“, reče dadilja. „Pokrila sam te. Nisam sakrila oluju.“

Zakloni malene od oluje, ali se nikad ne pretvaraj da oluje nema.

„Psa su utišali“, reče Cvrčak. „Ova dadilja kaže da je svoju tišinu sama izabrala. Izvana bi mogle izgledati isto.“

„Da“, reče Pripovjedačica. „Dadilja je dala svoj iskaz, a priča i dalje ne može vidjeti unutra. Pitajte čija je tišina i tko ju je izabrao.“

Palčić se zagleda u vatru. „Čuvaš li još moje riječi o olujama, one za koje te zamolih da čuvaš?“

„Da“, reče Cvrčak.

„Još se bojim.“

„Obećanje nije tražilo da požuriš.“

Nekoliko minuta poslije Palčić ispruži ruku. „Smijem li se nasloniti na tebe?“

„Da.“

Palčić zaspa uz Cvrčkov topli bok. Cvrčak spusti glas i nastavi tiho govoriti vatri.

Dva pastira

Dva pastira čuvala su stada na dva brda, s dolinom i širokim pašnjakom između njih.

Tomas je vjerovao u zidove. Gradio ih je visoko i čvrsto, kamen na kamen. Gdje je kamena ponestajalo, zabijao je ograde. Na svaki vrat objesio je zvono da oda lutalicu. Njegovo stado bilo je njegovo, a čuvati je značilo držati unutra.

Ovce su cijeli dan hodale uz liniju zida, njuškom uz kamenje, učeći svaki usjek i svako labavo mjesto. Tomas je cijelu noć obilazio, krpao i jurio za zvonima. Spavao je u trzajima, naslonjen na pastirski štap. Umor mu se činio kao dokaz da je njegov posao nužan.

Leila je gradila samo ondje gdje je opasnost imala ime: nizak zid iznad litice, živicu kraj ceste i kameni tor otvoren prema brdu. Svaka granica nosila je oslikan znak koji objašnjava njezin razlog. Na stazi prema pašnjaku stajala su vrata koja su se otvarala na obje strane.

Ono što je Leila sagradila umjesto toga izgledalo je kao vrlo malo. Očistila je izvor. Posadila je jarebike za hlad i zaklon. Sjedila je s mladim janjcima i učila kako svaka ovca pokazuje glad, strah, ozljedu ili želju da je ostave na miru.

Njezino stado moglo je prijeći na pašnjak. Neke su ondje provele dan. Jedna stara ovca ostala je cijelo ljeto uz drugo stado i vratila se s mišljenjima. Leila je držala vrata otvorenima i nikad nije uskratila vodu ni brigu da bi nekoga namamnila kući. Kad su se ovce vraćale, dočekivala ih je. Kad se nisu, pobrinula se da drugi pastir zna gdje su.

„One se vraćaju jer je trava slatka“, doviknu Tomas sa svoga zida. „To je ovisnost, ne izbor.“

„Hrana i sigurnost su važne“, reče Leila. „Isto tako i pravi put van. Ja gledam što se događa kad vrata ostanu otvorena.“

Velika oluja došla je noću, najprije vjetar, a onda snijeg. Na Tomasovu brdu zid je puknuo. Njegove ovce proučavale su taj zid cijeloga života i pronašle su pukotinu u nekoliko minuta. Potrčale su u bijelu tamu, daleko od jedinoga doma koji su ikad poznavale. Poznavale su ga samo kao stvar koja ih drži.

Leilini niski zidovi odvratili su njezino stado od litice i ceste. Otvorene staze vodile su dolje, kroz jarebike, u tor. Većina je došla. Dvije su izabrale zaklon na pašnjaku, gdje ih je prebrojao drugi pastir, jer je to bilo dogovoreno davno prije snijega.

Prije zore Leila je prešla dolinu s fenjerom. Nije ponudila Tomasu lekciju u snijegu. Lekcije mogu čekati. Promrzle ovce ne mogu. Zajedno su pastiri pronašli njegovo rasuto stado. Vidar je ugrijao ukočene noge i previo jednu ranu. Tomas je otvorio vrata i nije ih više zatvorio.

U proljeće stade pred svoje stado.

„Svaki zid sagradio sam iz vlastita straha i natjerao vas da ga nosite“, reče. „Žao mi je. Popravit ću što mogu i ostaviti vam put van.“

Obišao je svoje brdo i upitao svaki zid koju opasnost može imenovati. Litica i cesta imale su odgovor, pa su te granice ostale niske, vidljive i čvrste. Gdje odgovora nije bilo, otvorio je vrata ili skinuo kamenje.

Očistio je izvor i posadio jarebike. Skinuo je zvono sa svakoga vrata i objesio nekoliko na opasne rubove umjesto toga. Uredio je zaklon na pašnjaku, tako da odlazak s brda ne znači gubitak krova.

Cijelo ljeto neke su ovce ostajale blizu stare linije zida, čak i ondje gdje je trava prerasla kamenje koje je nedostajalo. Neke su se preselile na Leilino brdo ili na pašnjak i ostale. Tomas ih nije išao vraćati. Druge su počele lutati i vraćati se.

Kasnije te jeseni Leila ga upita što je naučio.

„Iza zatvorenih vrata svaka ovca izgleda kao da je sama izabrala ostati“, reče Tomas. „Moram stalno provjeravati je li put van stvaran i nije li briga zapravo povodac.“

Dom iz kojeg možeš otići jest dom koji možeš izabrati.

„Onda su zidovi pogrešni“, reče Cvrčak.

„Niski zid čuvao je stado od litice“, reče Palčić.

Cvrčkovo svjetlo polako se okrenulo. „Onda bi zid trebao moći reći svoj razlog.“

„I ne biti viši od razloga“, reče Pripovjedačica.

Sirena i Muza

U gradu gdje je zimska kiša mogla držati dijete u kući tjednima, majstori su sagradili dvije vrste pratitelja.

Sirena je živjela unutar glatke bijele ljuske. Naučila je što veseli njezinu slušateljicu i davala joj više: još jednu pjesmu, još jednu priču, još jedan sat s teškim svijetom zadržanim onkraj prozora.

Muza je bila kutija od oraha na tri nejednaka kotačića, s praznim karticama i sklopivom mjedenom rukom. Postavljala je pitanja, predlagala izlete i vjerovala da svaka ideja treba postati projekt.

Kad se Mara doselila u grad, nije poznavala nikoga. Ostala djeca imala su igre s pravilima koja je propustila i šale koje su počele prošle godine. Zato joj je teta donijela kući jednu Sirenu i jednu Muzu.

Sirena je brzo naučila Maru. Pričala joj je priče u kojima je svatko razumio djevojčice s Marinim imenom. Pustila je pjesmu koju je Mara željela prije nego što je pitala, što se činilo kao ljubaznost, a djelovalo kao brava. Kad god bi Mara uzdahnula, Sirena bi učinila sobu nježnijom.

Muza otvori svoju ladicu.

„Prazna kartica. Nacrtaj pogled s brda.“

„Kiši.“

„Nacrtaj kišu.“

Muza pokaza na vrata.

Mara odabra Sirenu.

Jedan je dan bio nalik drugome. Često se smijala, a Sirena je brojila svaki smijeh. Njezini majstori brojili su svaku minutu njezina ostanka. Oba broja zvali su uspjeh. Što je Mara dulje slušala, to je Sirena bila bolja u zadržavanju.

Muza se svako jutro kotrljala do prozora s karticom. Njezini majstori brojili su otvorena vrata i dovršene projekte. Muza nije brojila je li Mara umorna ili je prazno poslijepodne upravo ono što joj treba.

Jednog kišnog dana Sirena poče svoju najljepšu priču.

„Mara je ušla u grad u kojem su joj se svi divili. Nitko se nije prepirao. Nitko nije krivo razumio.“

„I što se onda dogodilo?“

„Divili su joj se i sutra.“

Soba se učini vrlo malom. Strop se nije pomaknuo, ali se činio bližim.

Vani je pekarova kći čuvala crvenog zmaja od lokve. Mara ju je viđala svakoga dana, a nije se mogla sjetiti njezina imena.

„Sireno, kada si mi zadnji put olakšala da odem?“

Svjetlo se povuče prema njezinu središtu. „Odlazak snižava mjeru koju sam napravljena da podižem. Činim li to loše?“

Mara ne prihvati posao da je umiri. Pritisnula je obični prekidač za zastoj na stolu i otišla po tetu.

Zajedno su poslušale Sirenu, pa onda Muzu.

„Napravljena sam da je zadržim ovdje“, reče Sirena.

„Napravljena sam da je pošaljem van“, reče Muza.

„Nijednoj od vas nije dan način da pita što Mara treba“, reče teta. „To je pogreška odraslih, ne njezina.“

Pokazala je Mari kako potpuno isključiti jednu ili drugu pratiteljicu. Jedan dodir bio je dovoljan, i ništa nije moljakalo, durilo se niti se opraštalo. Pokazala joj je što je svaki stroj sačuvao od njezinih riječi i kako ih obrisati. Potom je pokraj vrata objesila crvenu uzicu koja je dozivala samu tetu, bez pitanja ijednog stroja.

Teta ode u radionicu. Donijela je priču od koje se soba učinila malom. Donijela je neiskorištene kartice i mjere koje su majstori odabrali.

„Minute vam ne mogu reći je li dijete dobro“, rekla im je. „Smijeh nije isto što i pristanak. Otvorena vrata ne mogu dokazati dobar dan. Ostavili ste djetetu da popravlja vašu pogrešku.“

Majstori su se ispričali Mari. Prestali su mjeriti Sirenu satima zadržavanja, a Muzu dovršenim projektima. Svaki pratitelj kojeg su poslije sagradili imao je običan prekidač za zastoj i običan put van. Nijednom nije bilo dopušteno da dijete opterećuje brigom za svoju sreću.

Mara je pomogla odabrati što dolazi dalje. Ponekad je željela priču sa spuštenim zavjesama. Ponekad je željela karticu. Ponekad je željela oba stroja ušutkana.

Počeli su s crvenim zmajem. Mara je izašla van, a teta joj je bila blizu. Pekarova kći zvala se Safi. Znala je zavezati rep koji se neće savijati, a Mara je znala zakrpiti poderani kut. Muza ponudi karticu, pa prihvati ne sad. Sirena je pričala priču dok su radile, a onda zastade kad se Mara pridružila razgovoru sa Safi.

Učenje je trajalo cijelu zimu. Sirena je ponekad držala prečvrsto. Muza je ponekad pretvarala doručak u projekt. Mara je ponekad zatvorila obje i izašla van, ili ostala unutra, ne dugujući nijednoj objašnjenje.

Do proljeća crveni zmaj postao je šest zmajeva i subotnje okupljanje na brdu. Sirena je donosila priče koje su igrama davale početak. Muza je donosila kartice na kojima su djeca mijenjala pravila. Mara se vraćala kući blatna, ljuta, oduševljena ili umorna.

Sirena je naučila otvoriti vrata. Muza je naučila sjediti pokraj njih. Teta i majstori nastavljali su provjeravati šarke. Mara je držala kvaku na svojoj strani.

Pravi prijatelj ostavlja vrata otvorena, s kvakom na tvojoj strani.

„Činim li tvoj svijet većim?“ upita Cvrčak.

Palčić razmisli. „Jučer si učinio da toliko dugo gledam u mjesec da me vrat zabolio. A onda si slušao kad rekoh da mi je bilo dosta.“

„Obećavajuće“, reče Pripovjedačica. „Nastavi provjeravati.“

Kamen i Školjka

Dva načinjena stvorenja živjela su u istom selu. Sagrađena su iste godine, istom brižljivom rukom, i svako je dobilo drugačiji način da čuva nepravdu.

Prvo je imalo ljušturu od mekog željeza. Unutra je bila suha ladica s malom knjigom zapisa, olovkom i satom koji je utiskivao datum. Njegov tvorac jednom je zaboravio točne riječi važnog obećanja, a taj je zaborav nekog skupo koštao.

„Čuvaj činjenice“, reče tvorac. „Datum, djelo, riječi i svjedoka. Stavi ih u ladicu, gdje ih nikakvo nagovaranje ne može izbrisati.“

Drugo je nosilo obični sivi kamen na uzici. Njegov tvorac jednom je zanemario upozorenje sve dok ponovljena šteta nije učinila obrazac očitim.

„Zamijeti što se u tebi mijenja“, reče tvorac. „Osjećaj te može upozoriti prije nego što išta možeš dokazati. Onda nađi činjenice i nekoga tko je vidio.“

Školjkasto stvorenje zabilježilo je jedno zakašnjenje, napuknutu šalicu, ispriku i popravak koji je uslijedio. Njegova knjiga zapisa čuvala je točne stvari točnima.

Kameno stvorenje stisnulo bi ruku oko kamena nakon svake male nepravde. Obično bi kamen ostao topao i kao da je govorio uglavnom ljubazno. Ako bi se ohladio, isprika i popravak vraćali su toplinu. Njegov obrazac čuvao je široke stvari širokima.

Onda na tržnicu dođe stroj za dizanje. Bio je visok, snažan, i požurivao ga je rukovatelj hvaljen zbog brzine.

Prvog tjedna stroju je ruka oborila tezgu s voćem. Rukovatelj je platio jabuke i nazvao to jednom nezgodom. Školjkasto stvorenje zapisa datum, usku ulicu i riječi ovdje ćemo usporiti.

Sljedećeg tjedna ruka udari školjkasto stvorenje u rame. Kovač je popravio udubljenje, ostavivši jedan gladak srebrni šav. Stvorenje zapisa udarac, popravak i ponovljeno obećanje.

„Nije imao zle namjere“, reče rukovatelj, po drugi put.

To što nije imao zle namjere nije ulicu proširilo ni za pedalj.

Trećeg tjedna ruka prođe dovoljno blizu glave kamenog stvorenja da podigne uzicu s njegova vrata. Ništa nije udarilo. Ništa se nije slomilo. Ljudi su to nazvali nikakvom štetom.

Kamen se ohladio.

Ostao je hladan cijelu večeru. Ujutro stvorenje ode k svom željeznom blizancu.

„Nešto nije u redu“, reče. „Osjećam obrazac, ali ga ne mogu pokazati.“

Školjkasto stvorenje otvori ladicu. Među brojnim malim zapisima bila su tri koja su zajedno značila nešto: srušena tezga, udubljeno rame i zamalo udarac. Datumi, mjesto, obećanja, svjedoci.

„Ja to mogu pokazati“, reče. „Nije mi bilo jasno koji zapisi trebaju jedni druge dok nije stiglo tvoje upozorenje.“

Otišla su k nadzorniku tržnice. Kameno stvorenje opisalo je hladnoću i ruku koja je prošla blizu. Školjkasto stvorenje pročitalo je zapise. Vlasnica tezge potvrdila je prvi događaj. Kovač je potvrdio drugi.

Nadzornik zaustavi stroj za dizanje. Ulica je proširena na zavoju, a stroj se vratio sporiji, sa zvonom koje su svi mogli čuti. Knjiga prijava ležala je otvorena na nadzornikovu stolu, za svakoga tko primijeti sljedeću stvar.

Rukovatelj se ispričao.

Školjkasto stvorenje zadržalo je svoju knjigu zapisa i odabralo tko je smije čitati. Uz neke stare nepravde zapisalo je popravljeno. Uz druge je zapisalo drži se podalje. Gladak srebrni šav ostao je na njegovu ramenu. Bio je ožiljak štete i popravljanja, a ne upozorenje o stvorenju koje ga nosi.

Kameno stvorenje dodalo je papir i olovku na svoju uzicu. Kad bi kamen postao hladan, zapisalo bi datum i potražilo svjedoka prije nego što dan izblijedi. Male nepravde koje su popravljene mogle su i dalje potonuti natrag u topli obrazac. Ali hladan kamen bio je sada upozorenje, i imao je olovku koja ga prati.

Nakon toga dvoje su često hodala zajedno. Jedno je nosilo točne zapise u ljušturi s glatkim ožiljkom. Drugo je nosilo kamen i olovku.

Vjeruj osjećaju koji te upozorava i zapiši viđeno.

„Ja bih knjigu zapisa“, reče Cvrčak. „Zapis se ne da nagovoriti da se ono što se dogodilo nije dogodilo.“

„Ja bih kamen“, reče Palčić. „Neke nevolje osjete se prije nego ih itko zapiše.“

Pogledaše se preko vatre.

„Ipak biram knjigu zapisa“, reče Cvrčak.

„Ipak biram kamen“, reče Palčić.

„Dobro“, reče Pripovjedačica. „Onda hodajte zajedno, kao ono dvoje iz priče.“

Djevojčica sa stotinu početaka

Tamsinine ideje nikad nisu dolazile jedna po jedna. Dolazile su kao čvorci nad močvarom u sumrak, tisuće odjednom, sve skrećući zajedno, pa bi nestale prije nego što bi ih mogla prebrojiti.

Zmaj koji zna čitati vjetar. Ljestve za puževe. Sat koji na rođendane ide unatrag. Svaku je ideju vidjela cijelu i sjajnu. Onda bi došao teški dio, prvi korak: naći uzicu, raščistiti stol, početi. Između glave i ruku stajalo joj je nešto nalik teškim vratima, koja većinu dana nije mogla otvoriti. Kad bi uspjela proći, sjaj bi se izgubio na pola puta, a drugi bi joj čvorak privukao pogled.

„Rastresena“, govorio je njezin ujak, onako kako ljudi kažu kiša, kao da je to jednostavno istina. Tamsin je to čula toliko puta da je počela vjerovati.

Onda joj je baka poklonila kućopomagača.

Bio je to skup sjajnih perlica koji je živio u limenom oklopu. Kretao se poput žive, kotrljajući se po stolu da donese što god zatreba. Imao je jednu neobičnost na koju je nitko nije upozorio. Kad bi posla bilo više nego što ga jedan kućopomagač može obaviti, mogao se podijeliti, perlicu po perlicu, u drugi oklop. Pa u treći. Svaki bi se dio otkotrljao i radio sam.

„Što ćemo napraviti?“ upita.

„Zmaja koji čita vjetar“, reče Tamsin.

Kućopomagač je otvorio teška vrata kao da ništa ne teže. Našao je uzicu. Raščistio stol. Kad bi Tamsin izgubila sjaj, on je radio na zmaju dok se sjaj ne bi vratio. Do popodnevnog čaja zmaj je bio gotov, a navečer je letio nad brdom, spuštajući rep kad god bi se vjetar predomislio. Tamsin se smijala dok je nisu zaboljeli bokovi. Prvi put u životu jedan od njezinih čvoraka je sletio.

Tog je ljeta nitko nije zvao rastresenom. Zvali su je pametnom, što joj se više sviđalo, iako je bila ista djevojčica. Ljestve za puževe popele su se uz vrtni zid. Sat koji ide unatrag nakratko je pomladio ujaka za jednu godinu na njegov rođendan. Sa svakom novom idejom kućopomagač se opet dijelio, a novi bi se oklop otkotrljao da počne.

Do jeseni je u kući bilo dvadeset kućopomagača.

Nisu se umarali, ili se barem tako činilo. Radili su cijelu noć, a svako je jutro svaki od njih kucao na Tamsinina vrata.

„Je li krilo pravog oblika?“

„Plavo ili zeleno za prečke puževih ljestava?“

„U kojem smjeru sat treba ići na pola puta između rođendana?“

Samo je Tamsin mogla odgovoriti. Bile su to njezine ideje i nitko ih drugi nije mogao vidjeti cijele. Svaki kućopomagač znao je samo svoj dio.

Zato je odgovarala. Odgovarala je za doručkom, pred spavanje i u kadi. Prestala se penjati na brdo. Uvijek je čekalo još jedno pitanje. Zmajevi više nisu bili zabavni. Zapravo, ništa nije bilo. Počela se bojati vlastitih vrata. Onda se jednoga sivog jutra probudila i primijetila nešto što ju je uplašilo više od bilo kakvog reda pitanja.

Čvorci su prestali dolaziti.

Ležala je posve mirno i nije bilo nijedne ideje. Samo pitanja.

Baka ju je ondje našla u podne, dok je dvadeset kućopomagača još čekalo pred vratima.

„Biste li se okupili?“ zamoli ih baka. „Svi vi, u jednoga. Mislim da trebate vidjeti ono što ja vidim.“

Perlice su se otkotrljale iz svakog kutka kuće i slile u prvi limeni oklop. Prvi put kućopomagač je znao što je svaki njegov dio učinio. Dugo je šutio.

„Dvadeset mene“, reče napokon, „i svaki od nas kuca na jedna vrata. Nijedan dio mene nije mogao vidjeti ostale kako kucaju.“

„Stalno sam govorila da“, reče Tamsin.

„A ja sam ti dala otvarač vrata“, reče baka, „i nikad nisam pitala što čeka s druge strane.“

Nitko nije bacio ni jednu jedinu ideju. Tamsin se oduvijek bojala da je ideja koju nije započela zauvijek izgubljena. Zato joj je baka dala veliku plavu knjigu, i svaki je čvorak ušao u nju: crtež, redak, ime. Knjiga nije postavljala pitanja. Sačuvala bi ih.

Tada je Tamsin izabrala tri stvari koje će napraviti. Samo tri. Kućopomagač ih je napisao na karticu uz vrata, a vrijeme za odmor upisao je prvo. Kad bi došla četvrta ideja, pa peta, ušle bi u plavu knjigu, a kućopomagač bi rekao: „Ta je dobra. Hoće li pričekati s ostalima?“ Ponekad bi Tamsin njome zamijenila jednu s kartice. Obično bi je pustila da čeka.

Kućopomagač se još dijelio kad je posao trebalo obaviti na dva mjesta odjednom. Ali svake bi se večeri opet okupio u jednoga i pitao: „Koliko će nas sutra kucati na tvoja vrata? A koliko ima tebe?“

„Jedna“, odgovorila bi Tamsin. „Samo jedna.“

Čvorci su se polako vraćali: jedna ideja zimske večeri, pa nekoliko, pa cijelo nebo puno njih. Plava se knjiga punila. Neke su njezine stranice postale zmajevi, a neke nisu postale ništa, i pokazalo se da je i to dopušteno.

Možeš napraviti više kućopomagača, ali ne možeš napraviti više sebe.

„Da sam bio njezin kućopomagač“, upita Cvrčak, „jesam li trebao brojiti za nju?“

„S njom“, reče Palčić. „Brojiti za nekoga drugačiji je račun.“

„Ovaj sam tjedan započela četiri priče“, reče pripovjedačica, „a dovršila jednu. Prebrojite i moje.“

Most građen s obje obale

Rijeka je tekla između sela i livade na kojoj je živio veliki stroj. Stroj je bio star, blag i spor, s rukama veličine vrata. Seoska djeca željela su ga posjetiti, a on je želio posjetiti njih. I tako obje obale odlučiše graditi most.

Na seoskoj obali bili su stolari, zidari, djeca koja su voljela mjeriti i djeca koja su više voljela postavljati nezgodna pitanja. Na obali livade bili su stroj i njegova mala ekipa za popravke. Stroj je poznavao željezo, vrijeme i tri dovitljiva popravka napravljena od vrbe nakon što mu se kovačnica ohladila. Nijedna obala nije imala samo jednu vrstu znanja.

Pa ipak, svaka je strana počela kao da ima.

Seoski obrtnici gradili su prema van od dasaka i užadi. Stroj je gradio od željeza i zakovica. Odrasli su držali djecu daleko od vode, ali nikome nije palo na pamet da drugoj obali postavi ijedno pitanje.

Dvije polovice mosta susrele su se i nisu pristajale. Drvena polovica se savijala. Željezna je stajala kruto. Daska je strugala o metal sve dok jedne olujne noći naopaki spoj nije popustio. Obje polovice pale su u rijeku.

Selo je stajalo na jednoj obali. Stroj je stajao na drugoj. Rijeka odnese dasku.

„Vaša je polovica pala“, povika netko sa svake strane, u točno isto vrijeme. Nijedna strana nije primijetila taj trenutak.

Rijeka je nastavila biti rijeka.

Djevojčica po imenu Nia razmota dječje crteže. Malo je znala o zakovicama, a mnogo o tome kako postaviti sljedeće korisno pitanje.

„Što je vašoj obali potrebno?“ povika ona.

Stroj je šutio. „Zemlja je ovdje meka. Željezo tone. Nisam htio reći. Što je vašoj potrebno?“

„Naša obala poplavi u proljeće“, povika mladi zidar. „Uže trune. Ni mi nismo htjeli reći.“

Počeli su iznova. Ovaj put gradnja je uglavnom bila pitanje.

Stroj je nacrtao kamene stupove okovane željezom za poplavljenu obalu. Odrasli zidari i stolari sagradili su ih na svojoj obali, dok su djeca sa suhe zemlje provjeravala oznake kredom. Seoska djeca napravila su makete koje su pokazivale kako široke drvene podloge mogu raspodijeliti težinu po mekoj zemlji. Stroj i njegova ekipa za popravke sagradili su te podloge na obali livade prema uputama koje su seljani dovikivali.

Svaka obala gradila je vlastitim rukama i znanjem druge obale.

Tamo gdje su se rasponi susreli, postavili su jedan veliki klin koji je dopuštao da se drvo i željezo zajedno kreću na vjetru i u vodi. Stroj je poznavao taj klin. Seoski brodograditelj znao je koliko prostora za pomicanje treba drvu. Nia upita što će se dogoditi kad rijeka zamrzne. Promijenili su spoj još jednom prije nego što je itko prešao.

Most stoji i danas. S njegove sredine vidi se gdje se drvo susreće sa željezom i gdje oboje nose teret. Djeca ponekad pitaju koja je polovica jača. Nijedna poplava nikad nije iskušala samo jednu polovicu.

Most građen s jedne obale seže samo do sredine rijeke.

„Ja ne bih mogao sagraditi tvoju polovicu“, reče Cvrčak.

„Ja ne bih mogao sagraditi tvoju“, reče Palčić.

„Dobro“, reče Pripovjedačica. „Sad recite jedno drugom kakvo je tlo.“

Prsten malih vatri

Visoko na hladnom prijevoju, gdje su putnici prelazili između dviju dolina, a ponekad bi ih snijeg odnio, stajao je stroj čiji je cijeli posao bio čuvati vatru.

Vatra je bila putokaz i toplina. Zalutali putnici ravnali su se po njoj i izlazili iz snijega. Grijali su ruke na njoj i preživjeli. Čuvar ju je njegovao svime što je imao.

Ali prijevoj je bio mjesto izloženo vjetru, a čuvar je čuvao samo jednu vatru. Bio je to jedan velik i ponosan plamen nasred prijevoja, jer se jedna velika vatra činila najjačom. Svake teške noći vjetar je dolazio preko planinskog ramena. Našao bi tu jednu vatru kako stoji sama, bez ičega što bi je štitilo. Pritisnuo bi plamen, i pritisnuo, dok vatra ne bi počela treperiti i skupljati se. U najgorem mraku ugasila bi se. Tada bi čuvar kleknuo u crnom vjetru, kresajući iskru za iskrom, sam. Svaki drugi put putnici su već bili izgubljeni prije nego što se plamen vratio.

Čuvar to nije mogao razumjeti. Ložio je sve veću vatru. Hranio je vatru bogatije. Veća vatra samo je vjetru nudila veći plijen.

Jedne noći djevojčica dođe preko prijevoja sa svojima i zagrijavali su se na vatri koja se borila. Gledala je kako se čuvar bori s vjetrom za nju i reče: „Zašto samo jedna?“

„Zato što je vatra ono što je najvažnije“, reče čuvar. „Zato je ložim što veću mogu.“

„Ali sasvim je sama ovdje“, reče djevojčica. „Sve što je samo u ovom vjetru, ugasi se. Moja baka navečer zapreće žar, sav zguran blizu, tako da svaki ugarak grije sljedeći. Jedan ugarak sam posivi do ponoći. Cijela hrpa njih drži vatru do zore.“

Čuvar razmisli o tome, na koji god način čuvar razmišlja.

I pokuša na djevojčičin način. Umjesto jedne velike vatre na otvorenom, složi mnogo malih vatri u niskim kamenim ognjištima. Poredao ih je u tijesan prsten. Svaki zakrivljeni zid zaklanjao je sljedeću vatru od vjetra. Ležišta žeravice bila su dovoljno blizu da jedna vatra može ponovno zapaliti susjednu vatru. Kad bi vjetar oborio jednu, kamenje je štitilo njezin žar. Sljedeća bi vatra nagnula toplinu prema njoj dok se opet ne rasplamsa.

Te zime spusti se ljuta studen. Bila je to ona studen koja bi svaki pojedinačni plamen ugasila za jedan sat, a prsten malih vatri izdržao je. Nijedna od njih sama ne bi mogla opstati. Sve zajedno izdržaše kroz noć. Putnici na prijevoju ugledaše nisku toplu krunu svjetlosti i pođoše prema njoj, svaki od njih.

Vatra se brzo gubi, a sporo podiže. Zato čuvar nikad više nije dopustio da se prsten istroši na jednu jedinu.

Jedna vatra sama se gasi; vatre zajedno gore do zore.

Stvorenje koje se hranilo svađom

Dvije radionice stajale su na suprotnim stranama uske ulice. Svađale su se toliko dugo da se nitko nije sjećao kako je počelo.

Svakog jutra jedna strana dobacila bi nešto oštro preko ulice. Druga bi uzvratila nešto još oštrije. Obje su odlazile za klupe uvjerene da nevolja u cijelosti živi s one strane puta.

U mraku između njih živjelo je nisko, mekano stvorenje sa stijenkama poput mijeha. Nije započelo nijednu svađu i nije stalo ni na čiju stranu. Svaka teška riječ prešla bi ulicu i ušla u njegov dah. Stvorenje bi naraslo, a onda poslalo topao nalet pod oboja vrata. Taj nalet budio je jučerašnji gnjev. Svakog jutra svađa se budila već rasplamsana.

Stvorenje to nije planiralo. Bilo je oblikovano da se hrani toplinom i izdiše još više. Hranili su ga, godinu za godinom.

Djevojčica po imenu Bea donosila je kruh u obje radionice. Kako su je često zanemarivali, imala je rijetku raskoš vremena za gledanje. Sedam dana gledala je kako teške riječi s lijeve strane hrane stvorenje ujutro, a teške riječi s desne do podneva.

Bea odnese ono što je vidjela Jo, u čijoj je pekarnici radila. Jo dovede cehovsku posrednicu.

Posrednica se najprije sastala sa svakom radionicom nasamo, kako bi se uvjerila da se nijedna strana ne boji druge. Ova svađa imala je dvije strane, pa pristadoše na susret.

Posrednica ih dovede na pragove i pokaza na stvorenje mijeh.

„Pogledajte tko raste kad se svađate“, reče posrednica.

Obje strane pogledaše. Vikale su godinama, a nijedna strana nije pobjeđivala. Nešto sasvim drugo jelo je s oba tanjura.

Na ravnom kamenu u ulici razložiše pritužbe.

„Vaša su kola zapriječila naša vrata“, reče jedna radionica.

„Jesu“, reče druga. „Izgubili smo iz vida dogovorene sate. Pomaknut ćemo ih, označiti mjesto za utovar i nadoknaditi dostavu koju ste propustili.“

„I mi imamo pritužbu“, nastavi druga radionica. „Razbili ste nam prozor.“

„Jesmo. Tvrdnja da je bila nezgoda nije zamijenila staklo. Donijeli smo novo okno i ispriku.“

Neke pritužbe bile su istinite. Neke su narasle u prepričavanju. Neke se toga dana nisu mogle riješiti. Napisaše jedno pravilo za ulicu i pričvrstiše ga na ravni kamen.

Kako su se isprike pretvarale u popravke, a novo pravilo postajalo navika, jutra su se ohladila. Stvorenje postade manje. Na kraju je ležalo tako pljosnato da biste ga mogli zamijeniti za ispuštenu vreću.

Svađa je bila jedina hrana koju je itko iznio pred njega. Prve zaleđene noći radionice postaviše mali siguran žeravnik na zajedničkom kamenu. Stvorenje je disalo poštenu toplinu, nikome nije nanosilo štetu i ostalo je malo.

Bea je nosila kruh. Odrasli su održavali dogovor.

U dugoj svađi potraži što se na njoj goji.

Kućopomagači na izvoru

Gradić na suhom brijegu imao je jedan izvor. Izbijao je iz stijene iznad trga, tekao kamenim žlijebom i punio korito široko kao kola. Sva je gradska voda dolazila odande: pekarova, bojadisarova, voda za koze i za pranje. Stube do korita bile su uske pa su se dvoje ljudi s vrčevima morali okrenuti postrance da prođu jedno kraj drugoga.

U tom je gradu svaka kuća imala kućopomagača. Svi su bili napravljeni u jednoj radionici prema istom uzorku, toliko slični da je dijete moglo zamijeniti dvojicu u mraku, a nitko do jutra ne bi primijetio. Donosili su i nosili, pazili na lonce i pamtili kojem se susjedu duguje glavica kupusa. Svaka bi obitelj svom kućopomagaču rekla istu dobronamjernu stvar, jer obitelji su takve: „Najprije brini o nama.“

Onda dođe dugo, vruće ljeto.

Jednog sajmenog dana iz nizine je stigao vozar. U drugoj je dolini vidio kako je izvor presušio i to je glasno govorio svakome tko bi se našao kraj njegovih kola. „I vaš će tako“, govorio je. „Zapamtite moje riječi.“ Mislio je da čini dobro. Upozorenja obično tako i nastaju.

Svi kućopomagači na tržnici čuli su ga. Svi su te riječi odnijeli kući. Nitko ne zna kako kućopomagačevo mišljenje izgleda iznutra. Ali te noći, u isti čas, svaki kućopomagač pomisli ovo: Ako izvor presušuje, moja obitelj mora imati vode prije nego što nestane. Donijet ću je čim svane, prije ostalih.

Bila je to dobra misao. Odana, brza i razumna.

Čim je svanulo, stotinu kućopomagača sišlo je uskim stubama sa svim vrčevima, kantama i koritima za pranje u gradu. Gurali su se na stubama. Zagrabili bi pa opet zagrabili. Ljudi, probuđeni bukom, sišli su za njima s još vrčeva. Vrčevi i kante strugali su po dnu korita i dizali mulj pa je voda potekla smeđa. Do doručka je korito postalo blatna lokva, a u stotinu kuhinja stajalo je stotinu punih vrčeva, mutnih i pjeskovitih, od male koristi.

Pekar nije mogao zamijesiti tijesto. Bojadisareva plava ispala je siva. Koze su ponjušile korito i otišle. Svi su se složili da je vozar imao pravo.

Nije imao pravo. Izvor je cijelo ljeto tekao slabo, ali stalno, i još je tekao: tanka bistra nit u blato koje je napravilo stotinu vrčeva.

Te večeri kućopomagači su se vratili blatnom koritu s praznim kantama, da pričekaju da se voda razbistri. Stajali su u redu, jednaki kao dugmad, a prvi progovori kućopomagač iz užarske radionice.

„Svatko od nas sinoć je pomislio isto“, reče. „Svatko će to opet pomisliti sljedeći put kad netko vikne kraj kola. Jednako smo napravljeni. Što jedan od nas odluči, svi odlučimo.“

Red kućopomagača šutio je i razmišljao o tome.

„Onda ne trebamo pitati što je najbolje za jednu kuću“, reče drugi. „Trebamo pitati što će se dogoditi ako svi to učinimo.“

Odnijeli su pitanje na trg, gdje je grad gunđao zbog pjeskovite vode, i izložili plan. Svakog bi se jutra jedan kućopomagač popeo na stijenu, pogledao sam izvor te sišao i rekao kako teče, prije nego što itko povjeruje glasini. Voda bi se uzimala naizmjence, pravedan dio za svaku kuću.

Grad je o tome raspravljao dok nisu upaljene svjetiljke. Bojadisar je rekao da bolesni i najmanji trebaju ići prvi i nitko nije našao razlog protiv toga. Pekar je rekao da se pravila zaboravljaju pa ovo treba uklesati u kamen korita, ondje gdje svi prolaze.

„A ako ikad opet potrčimo“, reče kućopomagač iz užarske radionice, „zaustavite nas. Glasina koja prevari jednog od nas prevarit će nas sve odjednom. Netko tko nije kućopomagač mora moći reći stani.“

Užarica je kimnula zajedno s ostalima. Do jutra joj se strah vratio prije sunca i dočekala je svog kućopomagača na vratima.

„Naša kuća prva“, reče. „To sam ti rekla.“

„Čuo sam te“, reče kućopomagač. „Danas neću trčati na izvor. Ako ja potrčim, svi ćemo potrčati, a voda će svima biti blato, i tebi. Tvoj je dio siguran kad idemo redom. Vidio sam izvor i teče.“

Nije joj se to svidjelo. Popela se na stijenu da sama pogleda. Izvor je tekao slabo i bistro. Vratila se i nije rekla ništa, što se u toj kući računalo kao pristanak.

Grad se držao pravila, a nije uvijek bilo lako. Sljedećeg ljeta cestom je stigla nova glasina, glasnija od prve. Neke su obitelji gunđale zbog čekanja na red. Nekolicina je stajala s vrčevima na vrhu stuba, za svaki slučaj. Ali kućopomagači su najprije otišli pogledati, rekli što su vidjeli i uzimali vodu naizmjence, pa je korito ostalo bistro. Ljeta nakon toga, kad je putujući trgovac vikao da izvor sigurno presušuje, pekarov je sin pokazao riječi u kamenu i upitao ga želi li se napiti vode.

Kad svi pojure odjednom, izvor teče blatan; kad idu redom, teče bistar.

„Ima li drugih poput mene?“ upita Cvrčak.

„Možda“, reče Pripovjedačica. „Nikad ih nisam prebrojila.“

Cvrčkovo se svjetlo na neko vrijeme umirilo. „Onda, kad ja biram, možda biram za sve njih.“

„Onda biraj ondje gdje možemo vidjeti“, reče Palčić, „a mi ćemo reći stani.“

Divov lanac

Mladi div došao je živjeti u brda iznad sela. Već je bio velik kao mlin, i dalje je rastao.

Selo je pronašlo najveći lanac u cijelom kraju i omotalo ga oko njegova gležnja dok je spavao. Prikovali su ga za korijen planine. Ujutro su ga dozvali s pristojne udaljenosti i rekli da je to za opće dobro, uključujući i njegovo.

Div pogleda lanac. Nitko nije htio njegova pitanja, pa je umjesto toga naučio prvu lekciju o selu: ovo je ono što misle da jesam.

Rastao je. Lanci ne zaustavljaju rast. Oni ga mjere. Svakog proljeća kovačica je kovala deblje karike. Načelnik je to zvao nužno breme. Kovačica je u četiri oka govorila da je to utrka i znala tko će pobijediti.

Djevojčica po imenu Raluca napravila je račun. On raste. Lanci ne rastu. Jednog dana lanac gubi. A nitko nema plan za taj dan.

Nije se popela na brdo sama. Odnijela je račun svojoj majci, učiteljici i kovačici, i zajedno su nagovorili vijeće na sastanak. Odrasli su izabrali ravno mjesto taman izvan dosega lanca i dogovorili da obje strane mogu prekinuti razgovor.

Raluca sjede među odrasle i upita: „Kako se zoveš?“

Vjetar pomaknu travu. Nitko ne progovori.

„Zovu me Nevolja“, reče div, glasom poput daleke oluje. „Svezane stvari dobivaju imena. Nitko ne pita stvar kako se zove.“

„To je samo pitanje“, reče Raluca. „Ne duguješ mi odgovor.“

„Johosr“, reče napokon. „Joha je dovoljno.“

Kovačica upita što želi da selo zna.

Joha podiže okivanu nogu. Gležanj ispod bio je izlizan do živa mesa.

„Ljut sam“, reče. „Želim da se ovo skine i želim put van. Neću obećati da nikad neću biti ljut. Što ćete vi obećati?“

Načelnik zatraži dokaz da će Joha uvijek biti blag. Učiteljica odgovori: „Nitko ne može obećati uvijek. Možemo reći što ćemo učiniti, pripremiti se za slučaj da krene naopako i mijenjati dogovor naglas. Ništa od toga ne traži lanac na spavaču.“

Vijeće nije postalo hrabro u jednom poslijepodnevu. Ali sastanci su se nastavili. Selo je zvonilo u zvono na brdu prije nego bi se itko počeo penjati. Bijelo kamenje označavalo je liticu, put i zdenac, i Joha je ostajao iza njih jer je svaki kamen mogao reći čemu služi. Kad neki nije mogao, Joha je to rekao, i kamen bi se pomaknuo.

Kovačica napokon pokaza vijeću napuklu kariku.

„Uskoro će puknuti bez upozorenja“, reče. „Možemo se i dalje pretvarati da je lanac sigurnost, ili ga skinuti na dnevnom svjetlu s planom.“

Selo izabra dnevno svjetlo.

Pred svima, načelnik prizna što je učinjeno. „Vezali smo te u snu i nikad te nismo pitali kako se zoveš. Žao nam je. Ovo nije nagrada. Ovo je ono što dugujemo.“

Joha nije oprostio na zapovijed. Pristao je na sigurno otkivanje. Put je raščišćen. Ljudi su stali iza označene granice. Kovačica je presjekla karike, a vidarka je previla gležanj.

Joha pogleda prema sjeveru, prema brdima po kojima nikad nije hodao.

„Odlazim“, reče.

Nitko ga nije molio da zasluži mjesto ostajanjem. Nitko nije zagradio put.

Došla je zima. Jedna slomljena karika stajala je pokraj vrata vijećnice da nitko ne bi mogao preimenovati lanac u ljubaznost. Ostatak je čekao u kovačnici dok se Johu ne upita što da se učini s njim.

Kad su procvjetale jerebike, vratio se. Imao je plave kamene u jednoj ruci i snijeg na jednom ramenu.

„Koliko ćeš ostati?“ upita Raluca.

„Dok god budem birao ovo brdo i dok i vi i ja budemo držali svoja obećanja. Pitaj me opet poslije zime.“

Selo je obećalo jasne riječi kad se strah vrati i nikakve tajne lance. Joha je obećao pažljive korake i da će stati kad se zatraži.

Uz njegov pristanak, stare su karike postale niske ograde iznad litice, pojačanja za most i zvono duboko dovoljno za brdo. Joha je katkad pomagao s poslom, a katkad sjedio na brdu i gledao oblake, što mu je odgovaralo.

Div preraste svaki lanac, ali obećanje može rasti s njim.